U nutrini je čoveka neutaživa žeđ za
pažnjom, podrškom i odobravanjem. Svaki se trudi da na svoj način koliko-toliko
zadovolji ove potrebe. Ranije je to bila privilegija manjine, elite koja je
imala moć i grčevito je čuvala promovišući samo sebe i svoje ideale, ne dajući
masi i običnom pojedincu da iskaže nešto svoje, da obrazloži svoje postojanje i
svrhu, da se javi svetu i da bude viđen, da bude čuven pa makar (najčešće,
nažalost) i po gluposti, prostoti, nekulturi i čemu već. Sve to, vidite, ranije
nije moglo, nije imalo sredstava, a i ako ih je imalo - bila su nedostupna
većini.
E, danas, nakon toliko nakupljenih (vekovnih) frustracija
mase i običnog pojedinca kao njenog sastavnog dela, konačno se pružila prilika
da svaki čovek ima svoj prostor u javnosti i da deli virtuelni prostor sa
ostatkom sveta kao što deli realni. Može da snima pesme, filmove, da pokazuje
fotografije različitih prigoda demonstrirajući svoj talenat za bilo šta; da
piše, kontrira, proziva sve i svakoga, da podstiče na humanost i toleranciju, da
je koristi za širenje religije, da osuđuje, prosuđuje i šta još sve ne može
činiti danas običan pojedinac putem društvenih mreža. Konačno je postao bitan,
pa barem i virtuelno bitan.
Naravno, sav ovaj informaciono-tehnološki kurcšlus ima i
svoje dobre i plemenite strane. Putem društvenih mreža smo upoznali doista
divne i pametne ljude, našli podstreka za važne projekte koje smo započeli ali
nismo imali snage ni volje da ih dovršimo, ustuknuli pred kojekakvim talentima
istih onih običnih pojedinaca koji su ćutali i koji bi ćutali i dalje da nije
ove tehnološke blagodati. No, uvek postoji ona druga strana, mračna, na kojoj
vlada glupost i neukus, laži i obmane, umišljenost i kompleksi. Interesantno,
ta strana zahvata mnogo veći, neuporedivo veći virtuelni prostor i pažnju.
Takva nam je realnost, koja se u ovom slučaju samo projektuje diljem interneta
i društvenih mreža.