Tuesday, December 23, 2014

Ja i moje virtuelno Ja

U nutrini je čoveka neutaživa žeđ za pažnjom, podrškom i odobravanjem. Svaki se trudi da na svoj način koliko-toliko zadovolji ove potrebe. Ranije je to bila privilegija manjine, elite koja je imala moć i grčevito je čuvala promovišući samo sebe i svoje ideale, ne dajući masi i običnom pojedincu da iskaže nešto svoje, da obrazloži svoje postojanje i svrhu, da se javi svetu i da bude viđen, da bude čuven pa makar (najčešće, nažalost) i po gluposti, prostoti, nekulturi i čemu već. Sve to, vidite, ranije nije moglo, nije imalo sredstava, a i ako ih je imalo - bila su nedostupna većini.
E, danas, nakon toliko nakupljenih (vekovnih) frustracija mase i običnog pojedinca kao njenog sastavnog dela, konačno se pružila prilika da svaki čovek ima svoj prostor u javnosti i da deli virtuelni prostor sa ostatkom sveta kao što deli realni. Može da snima pesme, filmove, da pokazuje fotografije različitih prigoda demonstrirajući svoj talenat za bilo šta; da piše, kontrira, proziva sve i svakoga, da podstiče na humanost i toleranciju, da je koristi za širenje religije, da osuđuje, prosuđuje i šta još sve ne može činiti danas običan pojedinac putem društvenih mreža. Konačno je postao bitan, pa barem i virtuelno bitan.
Naravno, sav ovaj informaciono-tehnološki kurcšlus ima i svoje dobre i plemenite strane. Putem društvenih mreža smo upoznali doista divne i pametne ljude, našli podstreka za važne projekte koje smo započeli ali nismo imali snage ni volje da ih dovršimo, ustuknuli pred kojekakvim talentima istih onih običnih pojedinaca koji su ćutali i koji bi ćutali i dalje da nije ove tehnološke blagodati. No, uvek postoji ona druga strana, mračna, na kojoj vlada glupost i neukus, laži i obmane, umišljenost i kompleksi. Interesantno, ta strana zahvata mnogo veći, neuporedivo veći virtuelni prostor i pažnju. Takva nam je realnost, koja se u ovom slučaju samo projektuje diljem interneta i društvenih mreža.

Monday, December 1, 2014

Susret

A kako bih mogao tačno znati išta o njemu? On samo sedi i ćuti. Sve što imam su suve pretpostavke koje mi skromno iskustvo nameće.
         Zelenilo, poj ptica, vetar koji blago zanosi šume i šumarke i stvara setno šuštanje lišća koje se u trenucima izjednačava sa zvukom usamljene reke, eto to uglavnom prati čoveka dok hoda tvrdim seoskim putem. Bezbrižan i neobavezan razgovor, šala ili ćutnja, opuštajući koloritni krajolici, eto to uglavnom čini čoveka koji i dalje hoda tvrdim seoskim putem.
         Seli smo ispred kuće da predahnemo, popili čašu vode iz bunara i nastavili razgovor o ljudima i selu. Živelo je tu mnogo više ljudi nego sada; čula se dečija graja i razonoda, lavež razigranog, šarenog psa koji je oduševljeno jurio za njima i oko njih. Nema mnogo življa, rasturilo se po gradu i svetu. Deca odrasla i zaboravila na stare, stari još više ostarali a nisu zaboravili decu i unuke. Dosta ih je i preminulo poslednjih godina. Sa smrću bledi i nestaje ono krhko sećanje koje imamo na njih i taj period života postaje nejasan i maglovit, meša se sa snom. Tako, kako godine sigurno prolaze i stvaraju nova svežija sećanja koja oholo potiskuju ona negdašnja, mi prestajemo da budemo ono što smo bili i postajemo neko novi, neko drugi. Biće, dok je bilo dete, je potpuni stranac sa bićem koje će tek doći; ostaju samo siva pamćenja koja s vremenom još više sive i teže ka belom; teže ka snu. Ne zna prosto čovek šta je zagonentnije: život ili sećanje.
         U toj kući živi jedan dedica, jedini preostao od prethodne generacije. Sam sa boleštinama koje ga prate i ne daju mu mira. Pozdravili smo se kada smo ušli u kuću. Pokušao je da se osmehne ili mi se učinilo. Pitao sam ga za zdravlje - rekao je da nije dobro, da mu trni leva strana. Nisam znao šta da kažem na to.

Sunday, November 2, 2014

Duh u vetru

Pričaju mi o njoj. I dalje mi pričaju o toj ženi, a ja se i dalje pravim da je ne znam. A znao sam je. Znao sam prilično toga i to veoma dobro, ali sam se i sam izgubio u priči o njoj. Čudio sam se njenoj snazi, divio se njenoj hrabrosti, ćutao pred njenom pojavom.
  Jeste, bila je samohrana majka. Imala je jedno malo dete i muža koji ih je ostavio, pobegao. Na njoj se nije mogla videti ni patnja, ni ozlojeđenost, ni poniženost. Bila je ponosna žena, koja je držala do sebe i svoje pojave. Sposobna i te kako. Sve je ona sama iznosila. Svu težinu koju joj je život natovario na pleća ona je stoički iznela. Šetala je svoje dete u kolicima svakog dana u iste sate. Uživala je u tome. Njena uloga na svetskoj pozornici je dobila pun smisao i vrednost.
  Ali, krnji kismet je nije ispuštao iz vida. Ubrzo se dete razbolelo od neke retke i neizlečive bolesti. Otišlo je za nekoliko nedelja ni ne upoznavši ovaj svet. Ostala je sama. Kažu da je danima ćutala gledajući kroz prozor. Smršala je, baš je bila smršala. Ostao je samo duh one jake i uporne žene da čili kroz postojanje. Život ju je konačno slomio.
  Nakon nekog vremena sam je viđao u iste one sate. Šetala je s praznim kolicima.
  Ljudi mi i dalje pričaju o njoj.


                                                                                                                    Objavljeno u zborniku "Kajmakčalanska 11", IK Alma

Friday, October 17, 2014

Biće i beskonačnost

O fenomenu bića se već vekovima piše. Na našoj planeti postoji samo jedno koje je svesno svog postojanja, koje je svesno svog bića - a to je čovek. Dakle, da bi se moglo govoriti o biću, potrebno je razumeti ono što jeste i ono što nije; a to se, pak, samo svesnim funkcijama može određivati. Biće je, svakako, ono što jeste, ono što realno postoji i koje čine samo realne, stvarne pojave. Misao o biću je plod mišljenja a priori; to je jedna introspektivna razgradnja slojeva svesti ne bi li se došlo do početnog pojma u službi postojanja. Bitak je, sa druge strane, osnovna partikula bića; esencija koja nije vezana za formu i konačnost već kao sveprožimajuća masa obuhvata predstave stvarnosti koje se reflektuju u čovekovoj svesti preko analitičko-sintetičkog aparata. Bitak je, zapravo, baza bića, osnova jedne egzistencije (u ovom radu neću obraćati pažnju na bitak koji pripada materijalno neegzistirajućim fenomenima (idejama, duhu, mišljenju, duši...) već isključivo na bitak koji potvrđuje biće, dakle ono što jeste).
Ontologija kao posebna filozofska disciplina koja se bavi idejom bića, svoj nagli uspon spekulativnosti doživljava u srednjem veku, sa pojavom renesansnih mislilaca pa nadalje. Svest o biću je, dakako, i u antici nastala iz jedne rudimentarne spekulativnosti, ali se tada usled zatvorenosti i konačnosti u svesnim procesima i oblicima mišljenja nije moglo prodreti dublje u ovu problematiku. Antički filozofi i matematičari nisu priznavali (niti shvatali) pojam beskonačnosti i nule. To su bile strašne ideje: bekonačnost kao pretpostavka jedne grandiozne otvorenosti i nula kao pretpostvka zastrašujućeg ništavila. Usled toga nisu ni uspeli da odgonetnu čuveni Zenonov paradoks (trka kornjače i Ahila). Svima je bilo jasno da bi u realnosti Ahil za tili čas pretrčao kornjaču kojoj je data blaga prednost, ali zato što su kategorički odbili da prihvate nulu, oni nisu mogli matematički razumeti ni dokazati da se niz Ahilovih koraka završava (2, 1, 1/2, 1/4, 1/8, 1/16, 1/32... ) u nuli. Za rešenje ovog problema se čekalo nekih 2000 godina kada se iz razvitka matematičke analize rodio pojam granične vrednosti. S druge strane, Aristotel je tvrdio da navodna beskonačnost ne postoji, da je to prosta Zenonova imaginacija i da se taj pojam može sadržati samo u glavama matematičara, nikako u stvarnom svetu. Beskonačnost je po njemu samo konstrukcija ljudskog duha (Čarsl Sife, „Nula - istorija opasnih ideja“).

Wednesday, October 8, 2014

O detinjstvu

Mislim da je detinjstvo najčudnije doba u životu jednog čoveka. Kada se preživi, ostanu samo maglovita sećanja koja bude nostalgiju za nebrigom, razdraganošću i dokonim igrarijama. Kao i moje, svako detinjstvo je vezano za određeni krug ljudi, drugara iz tog perioda, koji se tokom vremena raziđu po svetu i od svega ostane tupo osećanje prošlosti koje katkad prostruji telom kao jeza. Slike onih trenutaka i situacija koje su čvrsto ukorenjene u pamćenju podsećaju na čežnjivo pregledavanje starih albuma. Te slike u nama žive kao svedoci puta koji smo prešli; jedinstvenog puta koji se razlikuje od svih ostalih puteva, a koji može pripadati samo jednom čoveku. Zato što je svaki čovek unikat, neponovljivi spoj sećanja i osećanja koji se proteže kroz određeno vreme i prostor, sledi da je i svako detinjstvo zasebno i izuzetno.
            Iako veliki deo sećanja nosimo u sebi kao potvrdu svog postojanja i prošlosti, ona usiljeno blede kako godine naviru. Ovo postepeno isparavanje svih onih slika koje sklapaju detinjstvo često može čoveka dovesti do pitanja o njihovoj verodostojnosti. Da li je sve ono bilo samo san ili se doista zbilo? Jesu li svi oni ljudi kojih se u bezobličnim obrisima prisećamo zaista postojali ili su plod fikcije, plod jedne notorne iluzije koja podilazi životu i osećanju imanja zasebne prošlosti? Traumatična detinjstva mogu ostaviti trajne, negativne posledice po jednu ličnost; neminovno vraćanje u prošlost (što ponekada predstavlja i bekstvo) koje prati svakog čoveka, može krajnje nepovoljno uticati na misli i emocije, te proizvesti afekat. Ponovni odlazak u bol i patnju (traumatično detinjstvo) koji se uzastopno ponavlja, prilično uverljivo budi u čoveku one davnašnje boli i patnje, terajući ga da sve novo podredi tome. O posledicama takvog razvoja je izlišno govoriti. Eto, tolika je snaga detinjstva i sećanja.

Thursday, August 28, 2014

Taština

Život zaista zna kako da obuzme čoveka. Lepota jednostavnosti i konstantna progresija na materijalnom planu, dakako ume ograničiti čula, predstavljajući svet i zbivanja kao imaginarnu realnost. Kolika je mogućnost svakog čoveka ponaosob da spozna istinu, je zaista duboko i diskutabilno filozofsko pitanje, i bilo bi nam potrebno pregršt zemaljskih obrtaja oko Sunca kako bismo dobili iole približan odgovor na ovo pitanje.
Ali, da svet ume da zavara, ume. Svesnost o tome leži u samo jednoj kapi vremena, sposobnoj da preokrene čitav jedan, do tada,  postojan tok misli. Ipak, iako je istina na dohvatu ruke, ona ostaje strana ogromnoj većini ljudi. Nekima celog života, nekima dobar deo istog, ali sve u svemu, veliki broj ljudi tavori u opskurnim dubinama neprirodnog ljudskog stanja, kao što je laž, pohlepa, korupcija, malverzacija, nepotizam...
Tužna li je ta njihova bezosećajnost i neljudskost u duhu siromašnome. Blago onima koji iz takve tame ugledaju zračak svetlosti, tu jednu iskru nade u spasenje. Ali, da bi se izvukao iz takvih čeljusti oholosti i emotivne praznine u bolje sutra, potrebna je nadljudska snaga omalenog, na mahove beznačajnog, bića. Kasnije u životu, obmana često ume da proganja čoveka, i uključujući ga u lanac ishrane, postaje njegov predator. Još teže pada samopriznavanje grešaka. Kada se kod ovakvih ljudi radost pretvori u tugu i agoniju, znajte da je tu nesvesnost spakovala svoje kofere, uredno brišući svoje prljave ostatke pred svesnosti, koja kao oličenje mudrosti, sa punim spektrom svetlosnog zraka u svojoj pozadini, ulazi na velika vrata razuma. Mnogi je nikada ne vide, jer ostanu do kraja života pokorni svojim kumirima i porocima. O kako prolaznost ume da bude zavodljiva, često i neodoljiva za krhka bića.

Saturday, August 9, 2014

Zar se to sme?

Zašto, čoveče? Zašto? Zar pakosti i greha nije bilo i previše do sada? Istoriografija je postala nemi gigant koji stoji nad nama, ničemu nas ne uči niti nas čime teši. Eto, samo tako ćuti nepomično. Jedna strašna gromada papira i mastila koja svedoči o mnogo čemu, ali nema više nikoga da je sasluša, još manje posluša, shvati i primeni. Jer, kako Karahasan kaže, današnja kultura je jedna velika industrija zaborava.
Zaista, čovek nikada neće moći da utiče na svoju suštinu. On je isti od pamtiveka: mračan, sebičan, uplašen od svega što je nepoznato i tuđe. Svoj strah leči ubijanjem, uništavanjem. Likvidiranje objekta (subjekta) koji ga stravi čini njegovo postojanje čvršćim i sigurnijim, i zato čovek voli da uništava, da sve pretvara u ništavilo i prah nebitno radi li se o ljudima, gradovima, državama... Svaki u sebi nosi deo od beskonačne tame univerzuma: zar najbolji dokaz nije neodoljivi nagon za životom, nagon koji ne bira sredstva kako bi isterao svoje? Zar nismo spremni uraditi ama baš sve ne bi li smo ostali živi? Recite, zar to nije tama? Stoga, tama koju svi nosimo usled sveprisutnosti postaje normalan i neodvojivi deo ljudske jedinke. Ali, nije li to prokletstvo i vrhunac jednog prastarog sebičluka koji gajimo u sebi i koji nam diktira tempo u životu pomerajući granice principijelnosti koje tobože sebi postavljamo s vremena na vreme? Da, granice se ruše, prekrajaju i čovek postaje neko novi koji u sebi nosi malo od onoga što je nekada bio. Tada će uraditi stvari za koje nije ni znao da je sposoban. Dobar je najčešće kada mu je dobro i lepo u životu (konkretno mislim na materijalna zadovoljstva) ili kada posve veruje u nagradu na budućem svetu, te njegova dobrota ostaje neokrnjena uprkos strahotama koje proživljava. Od ovih drugih društvo ne treba da strepi iz dva razloga: prvo, takvih ljudi nema previše na ovoj planeti, a drugo, cilj kojem teže (što je i izvor njihove dobrote i pravednosti) je daleko iznad ovog sveta da bi dozvolili da budu pokolebani zarad jeftinih ovozemaljskih užitaka. Mnogi moderni mislioci (nazovi ih ateisti, nihilisti itd.) tvrde da su ovakvi ljudi licemeri, jer je njihova dobrota ukorenjena samo iz razloga što veruju da će biti nagrađeni za istu, a ne iz pravih altruističkih osećanja koje ljudi treba da gaje među sobom. No, treba znati da takvi ljudi ne izazivaju ratove, ne žele zlo drugim ljudima i ne čine nered na zemlji. Bojati se treba onih prvih, koji su dobri dok im je sve potaman i dok imaju zavidan društveni status, i koji će upravo učiniti sve samo da ili zadrže status quo ili napreduju još više u tom pravcu. Ni njih nema previše, ali su zbog svoje moći i uticaja daleko opasniji od ostalih.

Monday, August 4, 2014

Izmaglica

Za to čudno selo su vezane mnoge bizarne priče. Meštani su viđali svakakve stvorove u noćnim časovima gde se šunjaju oko kuća. Nekada je to selo imalo priličan broj žitelja, dok nisu počele okolo da kolaju ovakve ili onakve priče i razna svedočenja nespokojnih meštana. Sada je samo mali broj domova još uvek osvetljen noću, dok je, s druge strane, sve više napuštenih zdanja koja tako čame i propadaju. Te usamljene kuće znaju štošta, ali one to ne mogu reći; usnule su u večni san o danima koji su prošli, danima živim. Sada su to samo bedne ruine koje strahotno i tužno izgledaju. O porodicama koje su tu živele meštani znaju dosta toga, ali će onaj intimni deo večno ostati zarobljen u tim zidovima straha, osuđen da sa njima propada ravno u zaborav. Nema više dečije graje, javnih i tajnih razgovora, nema onih nedaća sa kojima se bore sve familije pod jednim krovom, nema ni uzvika i psovki. Kuće će večno ćutati o tome.
Iz te gomile misterioznih priča i svedočenja živih ljudi, o svakakvim čudacima koji samo prolaze pokraj kuća i odlaze u šumu, o nekim neobjašnjivim promenama na stoci preko samo jedne noći, o meštanima koji su u kratkom roku izgubili razum i mnogih drugih, pažnju je uvek privlačila ona najstrašnija, ona grozna i čudna istovremeno: takozvana priča o dva prijatelja. Priču sam čuo još kao dete, ali sam tada mislio da to stariji hoće samo da nas zaplaše kako ne bismo pravili razne nestašluke. Kasnije sam doznao da su određeni delovi istiniti, da su to bili stvarni ljudi koje su mnogi iz mog okruženja poznavali. Rešio sam da tu priču u potpunosti istražim i saznam sve moguće detalje vezane za nju, a koji naravno dolaze iz pouzdanih izvora. U tom cilju sam razgovarao sa nekoliko poverljivih ljudi koji su tada bili rođeni, a danas već imaju pozamašan broj godina. Njihove priče su se razlikovale samo u nekim segmentima koji ne utiču bitno na suštinu i sami ishod, dok su svi do tančina isto kazivali ono što je srž celog događaja. Ta priča ide ovako.

Sunday, August 3, 2014

U hladu mlečnih restorana (i ostalih ugostiteljskih objekata)

Ekipa u hladu - tu! Dobar pogled - tu! Gomila ključeva, telefona, kafica na stolu - tu! Akcija - snimanje može da počne.
U ovom „fenomenu“, pak, nema ničega znamenitog i neuobičajenog, jer to je svakodnevni prizor na svim gradskim ulicama (leti) i lokalima u svetu. Momci i devojke sate i sate neumorno troše na redovno pretresanje tuđih života. Zašto čovek jednostavno mora da ogovara ljude? Koliko god da se odgovor na ovo pitanje činio nedokučiv, on je prilično prost i neverovatno blizu, jer se upravo nalazi u nama samima.
Čovek je društveno, socijalno biće. Stoga znači da on nikako ne može živeti potpuno sam; pogotovo čovek u urbanim sredinama. On je deo jedne mnogo veće celine, jednog organizma koji često ume da bude neumoljiv, prosto proždirući individualnost. Kao deo te celine, čovek logično umnogome zavisi od ostalih gradivnih elemenata (ljudi). Samim tim, dakle, on mora obraćati pažnju na druge ljude; to je neminovno. Svakom čoveku, koji do drži do sebe i koji se trudi da u nekoj delatnosti postigne rezultate, je bitno šta drugi ljudi misle i govore o njemu i njegovom radu. To, na kraju krajeva, i određuje uspeh jednog čovek u društvu. (Tako i znamo za sve velike ljude koji su živeli pre nas, jer su nam drugi ljudi preneli o njima.) Sada se iz tog neophodnog obraćanja pažnje na druge ljude polako rađa ogovaranje: nemogućnost da se mišljenje o nekom čoveku (to, nažalost, najčešće bude dobar prijatelj) zadrži za sebe već se iz mnogih razloga mora saopštiti nekome. Onda taj neko prenese nekom drugom i tako dalje, te ta priča dobija eksponencijalni rast i za tili čas se rasprostrani među narod. A svima je poznato da priče koje se prenose od usta do usta strahovito menjaju svoj prvobitni sadržaj (usled potrebe čoveka da u priču umetne i deo sebe, svesno ili ne), pa na kraju (po zakonu) te priče o nekome uvek ispadaju drugačije, i (takođe po zakonu) mnogo gore i prljavije nego izvorne.

Wednesday, July 30, 2014

Metafizika hedije

Hedija (arapski) ili poklon (srpski) predstavlja simbolizovanu pažnju jednog čoveka prema drugom, bilo usled osećanja potrebe da se uzvrati na neku učinjenu uslugu, bilo iz ljubavi, saosećanja, obične želje, obeležavanja nekog važnog ili nevažnog datuma ili ikakvog drugog poriva. Ponekad je to sredstvo i da se prikaže jak finansijski status, da se čovek pokaže pred drugim i da u njegovim očima, i očima drugih, poveća svoje dimenzije, pa da raja kaže: To je veliki čovek! A on ipak može biti mali u bilo kojem smislu, ali je usled darivanja dobio takav status u narodu. Jer, naravno, ljudi (najčešće) više vole da budu darivani nego da daruju, i naravno da kuju u zvezde (glorifikuju) svog darivatelja na sva usta. Ali, vratimo se poklonu kao činu i instituciji; hajde da razbijemo samu predaju poklona u paramparčad i da vidimo šta se krije ispod mahinalnog davanja nekog predmeta (ili čega god) drugoj osobi. Da vidimo šta, u stvari, može izazvati jedan takav gest. Ali, pre svega, želim da napomenem da se u ovom tekstu pojam poklona ne odnosi na darivanja u humanitarne svrhe, što je jedan od najlepših momenata koji se odnosi na ljudski rod i dakako jedinstvena pojava na planeti svojstvena samo čoveku.
Svima je poznato da kada čovek želi nekako da se primakne određenoj osobi, on najčešće poseže za kupovinom poklona, bilo da je osoba suprotnog pola ili ne. U znatno većem broju slučajeva pokloni se daju iz iskrenih i humanih namera, ali nije zanemarljiv broj ni onih koji poklone koriste kako bi nekoga potkupili za bilo koju uslugu. Kako god da se okrene, poklon predstavlja sredstvo radi postizanja cilja (ovog ili onog). Kada se supružnici zavade, onaj koji se oseća krivim poseže za poklonom kao jednom vrstom bele zastavice; kada neko želi da pridobije dete, bilo svoje ili tuđe, najlakše je (ali ne i najbolje) doneti mu neki poklončić kojim će ga potkupiti i tako dalje.

Wednesday, July 2, 2014

Četiri potencijalna sna

Rani jutarnji časovi. Tiha, tmurna i vlažna noć sa kišom kao realnom pretnjom. Mučna jesen. Grad koji strahotno izgleda noću; nem i namrgođen. Poveća stambena zgrada; u samo četiri stana gori slabo osvetljenje stonih, podnih ili zidnih lampi. Prozirne i neubedljive senke promiču krišom u vrh prozora; njihovi imaoci ne počivaju.

Čovek Prvi.

Strah ga opseda, preti mu i lišava ga zdravog razuma. Osluškuje organizam, čeka. Prvi čovek ne sme da zaspe iz hroničnog straha da se više nikada neće probuditi. On čeka jutro; nekako mu je preko dana smrt sklonija lenstvovanju. Šapće sam sebi nešto i drhti pod pamučnim ćebetom trivijalnog dezena. U drugoj sobi njegova supruga tvrdo spava; njega to izluđuje i razdražuje. Ljubomoran je na njenu nebrigu što on može svakoga časa umreti i zaboraviti sve što je ikada znao i svakoga koga je ikada poznavao.
Prvi čovek je srčani bolesnik sa nekoliko odrađenih zahvata na omekšaloj i iscrpljenoj kardiji. Aritmije ga ledeno plaše i on ih neretko umišlja. Umirao je nekoliko puta, ali je svaki put preživeo samosvesno iniciran srčani napad. On ne sme da prispe. Tišina mu skuplja arterije i povećava gustinu krvi do skrobaste kaše; njegovo čelo predstvalja njen reprezentni otisak u vidu kipućeg znoja koji nadire iz žlezda kao hladni brzaci iz planinskih izvora. Teši se da je sve namislio i tako pokušava da nagna san na sebe, ali je već po navici izdresirao svoj organizam da ne sme zaspati dok ne zauči sabahski ezan sa minareta obližnje džamije, ili dok ne čuje uštogoljene petlove gde kukuriču na sav glas ili dok se, pak, ne pojave prve luče svežeg sunca. Zapitkivao je sebe kako da pobedi ovu fobiju, ovu grozotu kojoj ne zna razlog i podstrek. Onda se umrtvi na momente, osluškuje tišinu i prati rad svog tela; zatim ode do prozora i posmatra okolne kuće i stambene zgrade, traži neku srodnu dušu, traži svetlo koje još uvek gori, vapi za nekom osobom koja je budna u ovim sitnim satima, kao on. Saznanje da nije sam ga smiruje, udahnjuje nadu i budi optimizam; ali to ne traje značajno dugo. Tada nailazi ponovna stihija osećaja samoće i odvojenosti, straha i napuštenosti. Prvi čovek je sam u svom gradu, na svetu, sam u kosmosu. Nema izlaza.

Friday, June 27, 2014

Antimaterija i Ekrem Jevrić (ili zašto nije popularno znati)

U čoveku je možda najjača od svih želja - želja za saznanjem. On se rađa kao nejako biće, potom saznaje kako da hoda, da jede, da priča, da se pravilno olakšava... Saznaje kako da živi. Susreće se sa čudnim i nepoznatim svetom oko sebe; počinje da ga saznaje, da ga upoznaje. Saznaje o svetu u kome živi iz knjiga koje pisali neki drugi ljudi koji su istim putem došli na ovaj svet i identično ga saznavali. Ipak, razlika među ljudima je takva da su neki prihvatili svet onakav kakav su i isprva saznali, dok ga neki drugi nisu prihvatali kao takvog: želeli su da ga menjaju, jedni da ga unapređuju a drugi da ga unazađuju. Znači, imamo tri vrste homo sapiensa: jedni koji vuku nazad, drugi koji stoje u mestu i treći koji guraju napred. Od pamtiveka je ogromna većina ljudi volela i želela da ih vuku; dosta njih je zadovljno inertnim stajanjem; dok je najmanji broj onih koji svoj unutrašnji mir nalaze u besomučnom guranju. Ta razlika među ljudima se zadržala do današnjih dana.
U jednom trenutku čovek pomisli da ga zna (svet). „A, đe da zna?“ Kako, kad moderan čovek nema mnogo vremena da dublje saznaje svet? Mnogima su kazivali kako je sve jednostavno i prosto: s30vet, priroda, čovek, društvo... Možda, ako se posmatra kroz jedan uzan vidik. Tada je zaista sve prosto i lako objašnjivo. I svako ima svoje objašnjenje; jer, hiljadu će slikara naslikati jedno te isto stablo na hiljadu načina. Ali, to stablo ima jedan jedinstven put razvoja i održavanja svog života; put koji se ne vidi spolja, već se do njega dolazi guranjem, kopanjem ili rudarenjem (izvinićete mi na metafori). Tako, dok mnogi prihvataju stablo takvo kakvo jeste, malo je onih koji se pitaju zašto je stablo takvo kakvo jeste, a još manje je onih koji istražuju zašto je stablo takvo kakvo jeste tj. onih koji guraju.

Friday, January 17, 2014

Pečalba (II deo)

Ove reči zazvoniše u njegovoj haotičnoj glavi kao zvono na Bogorodičinoj crkvi. Trznuše ga kao elektricitet, pa on gotovo poskoči iz kreveta i krenu ka toaletu. Kada se obojica spremiše i stadoše kod ulaznih vrata od stana, osvrnuše se gledajući toplinu koju ostavljaju svojoj kobi. „Odoh polako, hajirli mi put, da više nikad ne vidim bedu i jad“, pomisli Azim, a Nesib samo kratko: „ili-ili“; a potom izađoše. Bila je to subota ujutru.
Istovarili su određena peciva na dva mesta pre nego su iz daljine ugledali supermarket, koji je tiho boravio kraj prilično prometne magistrale, ali sada utihnule u ovim sitnim satima. Azim mu dade znak da se približavaju konačnom odredištu, a ovaj na to duboko uzdahnu. Sve je teklo kako su i planirali. Čuvar je dremao u njegovoj kabini, koja se nalazila unutar marketa, nedaleko od ulaznih vrata, i nije primetio kada su njih dvojica ušli. Azim je dao znak Nesibu da prati stanje čuvara, koji im je pri tom bio okrenut leđima ispred upaljenog mini tv-a, a potom su otpočeli realizaciju plana. Azim je šunjajući se stigao do vrata od direktorove kancelarije, u kojoj se nalazio sef, i lagano je izašao na kraj sa njima. Odškrinuo ih je malo kako bi video Nesiba, ukoliko dođe do uzbune, a zatim je započeo borbu sa sefom. U početku nije išlo kako je planirao, pa se Nesib uznemiri videvši da se ovaj dosta muči sa metalnim vratancima i dobaci mu tiho:
- Hajde... Šta bi sad?

Tuesday, January 14, 2014

Pečalba (I deo)

U ranim posleponoćnim časovima jedne martovske večeri, u čuvenoj staroj pazarskoj birtiji, sede za stolom četiri čoveka, dva brata i dva njihova prijatelja i govore o teškoj ekonomskoj situaciji, kao i o mogućnostima za iznalaženje načina da se te teškoće prebrode.
– Mnogo se teško živi – reče stariji od ove braće, Ibro, koji je važio za vrsnog kavgadžiju kome često i nije potreban povod za tuču. – Evo, već par dana nemam ni za cigare, a kamo li za nešto više.
– Ada tebi ni ne treba. Imaš samo sebe da gledaš. Šta bi radio da imaš kakvog roblja? – upita ga jedan od dvojice prijatelja, Mesko.
– Pf... Još ću o tome da mislim.
– Ja planiram da idem preko granice. Ovde hleba nema – ubaci se mlađi brat, Azim, i delovaše odlučno i smelo.
– Ti da ideš? – uzjoguni se njegov brat. - Pa, ti ne umeš ni nos da obrišeš kako valja, a jok da ideš u tu džunglu i da tamo negde, demek, zaradiš neke pare.
– Svoga ti posla, ja ću se nekako snać’, nisam ni ja svilena morala. Po ulici sam dosta naučio, razne situacije proš’o; ali hoću sad stvarno da probam da zaradim nešto pošteno.
Na to se svi nasmejaše ironično i podrugljivo, ne verujući mu na reč. Ovaj drugi njihov prijatelj je bio ćutljive prirode, pa joj je i sada ostao dosledan. Pratio bi tok razgovora sa svojom pozamašnom glavom, crvenih, nabreklih obraza i mutnih očiju. Pokatkad bi se neopaženo nasmejao na njihove pošalice, ali bi se samo primetilo truskanje celog njegovog dežmekastog tela.
U jednom drugom kraju grada, sin je sa ocem takođe vodio jedan noćni razgovor na istu temu. Dvadesetpetogodišnji Nesib je ocu predočio svoj plan da napusti zemlju u potrazi za nekim boljim uslovima, prijatnijim okruženjem i poštenijim ljudima. Ocu ne beše svejedno.
– Ada ni tamo nije stanje k’o što ti misliš. Danas su ti svi u krizi, moj sine. Pogledaj samo novine i biće ti sve jasno.
– Znam, babo. Ali, bre, tamo se može i sa običnim poslovima živet’. Ovo ovde je rusvaj. Svi živi samo obmanjuju ova’ napaćeni narod. Ma, beži... – ogorčeno će Nesib.