Neko je rekao da čoveku pripada samo
umiranje, a da smrt nije niti može biti deo njega. Smrt je uslov za postojanje
života, ili je život uslov za postojanje smrti. Život jednog čoveka je uvek
impuls u opštoj genezi ljudske vrste kao inteligente pojave, jedinstvene, sebe
svesne, jedine takve vrste za koju za sada znamo da postoji. Taj impuls može
biti takvog kvaliteta da granicu ljudske znanosti gurne napred, zatim onakav da
će tu granicu povući untrag, i na kraju onakav kakvog je i najviše - impuls
koji trepne u mestu, kao svitac koji lenstvuje na listu topole, presahne i
završi svoje neponovljivo putešestvije. Okonča maršrutu koja to i nije bila,
jer se u suštini nije kretao ni napred ni nazad, već je ceo svoj život
otaljavao u jednom mestu, u jednom pokretu, tiho, gotovo nečujno je prošao
(presedeo) kroz energetski naboj kakav je život.
Tesla je mislio da na Marsu i Veneri možda ima života. I
smrti. To svakako ne utiče na pojavnost smrti, iako nije bio u pravu, niti je
mogao biti usled nedovoljnog tehnološkog razvoja, i ne smemo mu zameriti.
Nikako njemu, posle svega što je učinio za ljudski rod. Ali, i da je bio u
pravu, život bi se i tamo morao okončati u smrti, u umiranju. Jer da nije tako,
morali bismo ga nazvati nekim drugim imenom, recimo onim koje je slično
besmrtnosti. Besmrtnost. Neko je rekao da to prilično dosadno zvuči. Da je
besmrtnost smrtno umarajuća, nepotrebna nakon ovozemaljske borbe koja se na
kraju urušava u nestanak, i da bi produžetak te borbe u vidu ponovnog uzletanja
u život i večno, bezvremeno održavanje u toj permanentnoj postojanosti bilo
više nego nepotrebno i, pored svega, nerazumljivo nakon iscrpljujuće borbe koja
je ostavljena ovde. No, mnogi su u smrti pronašli smisao života, volju za
životom i življenjem, privlačno bekstvo od smrti; prinudna jurnjava i natezanje
sa opstankom priređuje zanimljivu, i nada sve, svrsishodnu igru neumornog
odlaganja časa prestanka, časa umiranja. Za njih je ovaj svet test, ispit,
prelomni period, predvorje beskonačnosti. Oni veruju u preživljavanje smrti,
nadživljavanje toka, jer im samo tako ovaj svet ima smisla i cilja koji se
ogleda u kategorisanju večnih identiteta: dobri idu na jednu, a loši na drugu
stranu besmrtnosti. I jedni i drugi imaju svoje zagarantovano pravo na misao i
osećaj.