Listajući čuvenu monografiju „Novi Pazar u vaktu i zemanu“, gospođe Muradije Kahrović Jerebičanin, čovek prosto ne može a da ne upadne u neizbežni
sevdah sa vremenom i istorijom grada. Stare fotografije čaršije,
ljudi, svakovrsnih prilika, dućana, porodičnih i prijateljskih okupljanja bude
u čoveku jednu vrstu kolektivnog sećanja i onu urođenu nostalgiju prema
vremenima nakadašnjim, prema jednostavnosti ljudskog života koji se nekada
odvijao ulicama grada kojim koračamo i dan danas kada se Pazar neverovatnom
brzinom transformiše u neki, izgledom, potpuno novi i drugačiji grad. Nije
potrebno biti ni odviše star da bi se uočila velika promena u okruženju, jer bi
nam jedan prosečan tridesetogodišnjak mogao štošta ispričati čega se kao dete
sasvim dobro seća, a gde danas nema mnogo tragova od njegove priče. Da ne
ulazimo u ono što bi nam starije generacije grada mogle sročiti. Činjenica da Novi
Pazar raste trebalo bi da nam godi, da izazove zadovoljstvo i ponos u odnosu na
sve one gradove koji su osuđeni na hroničnu stagnaciju ili, ne daj Bože,
odumiranje. A sada, opet, različiti su pogledi na pravac razvoja našeg šehera,
jer svako ima neku svoju viziju i osećaj kako bi grad trebalo da izgleda, šta
se mora sačuvati od čeljusti vremena i koji se delovi čaršije ne smeju menjati
već samo pažljivo restaurirati.