Ljudi svašta mogu nazivati muzikom, svaki sklad ili nesklad
frekvencija i zvukova, ritmova i tempa. Svako umilno paranje bubne opne koja
turbulentno deluje na mozak, što se kasnije prenosi na osećaje, izaziva
nadražaje mnogih vrsta: može prijatno uticati na čovekovo raspoloženje, ili
suprotno, može podstaći neraspoloženje i mrzovolju, te onda toliko smetati
ušima da osoba počinje gubiti kontinuitet svesti, izazivajući krnjenje zdravog
rezonovanja i prisebnosti. A opet, sa druge strane, to može ličiti i na vrli
unutrašnji moždani diskurs, prijatni oset koji opušta organizam a misli seli na
određena mesta i čudotvorne lokacije, bilo nestvarne, bilo davno proživljene
trenutke na posebnom prostoru u prisustvu dragih ljudi koji sada nanovo naviru
iz sećanja, stvarajući prijatnu dozu nostalgičnosti.
U današnje vreme opšte kompjuterizacije i elektronizacije
neizbežno će i muzika biti parče ljudske delatnosti na koju će se odraziti
takav univerzalni fenomen. Ovo je vreme kada omladina poseduje poveliki višak
energije koja zvrji i cirkuliše po telu neiskorišćeno, tražeći luft kroz koji
će moći da se izvuče iz tesnog telašca kakvog mladog čoveka. Tako, današnja
muzika (elektronski kontrapunkt) može poslužiti kao savršen agens za
izduvavanje, za potrošnju koja se puni sa drugih izvora a baca se u nepovrat
kroz skakanje, znojenje, igranje i plesanje. Nije to tako loše, jer je u
pitanju svojevrstan kardio-trening. Žil Lipovecki („Doba praznine“) veli: „Mi doživljavamo neverovatnu muzičku
eksploziju: muzika non-stop, hit-parada, postmoderno zavođenje je hi-fi. ...
bavimo se sportom, putujemo, radimo u ritmu muzike, vozimo se u stereotehnici,
muzika i ritam su za nekoliko decenija postali stalno okruženje, masovna
ljubav.“ Ono što može biti loše to je da će ta muzika malo šta u čoveku
izazvati osim nagona ka pražnjenju, ka akciji, ka pokretanju, ka onom stanju u
kojem se razum povinuje fizičkim porivima i upravo u tom trenutku postaje
izlišan. A stanje u kome razum postaje izlišan više nije svojstveno čoveku,
koji je razumom i radom izgradio svet koji ga okružuje. Sada se ta preterana
potreba za muzikom može objasniti u domenu pozamašne samoće u kojoj se svojom
voljom i borbom našao moderni ili postmoderni čovek.