Monday, June 22, 2015

Kant u redu za pitice

Smiraj dana, grad je umnogome tih i gdekad se oseća čudna neizvesnost. Popriličan je broj praznih stomaka. No, usuđujem se reći da je broj onih sa prazninom u drugom delu tela (glavi, recimo) veći. I tako, tu tišinu, taj san koji grad hvata na prečac, remeti karakteristična buka na lokacijama dobro znanim svima koji su zaduženi za kupovinu nadaleko čuvenih ramazanskih pitica. Negde veća, negde manja gužva. I to se dobro zna gde je koja.
   Pored toga što post podrazumeva uzdržavanje od bilo kakve hrane, on pored toga obuhvata i uzdržavanje od prazne i nepotrebne, čak štetne, priče (pa i delanja takve vrste). Avaj, to nikako ne smeta mnogima, pa se u redovima mogu čuti, odnosno, nema šta se ne može čuti. Ispada da zatvoriti usta za hranu biva lakše nego obuzdati jezik. Pored svih isprika koje koriste oni koji ne poste, uskoro će se naći još poneke na repertoaru: „Ne mogu da šutim toliko...“, „Ko će 18 sahata sklanjat' pogled?“ i tako dalje. No, neću o tome. Želeo bih da kažem nešto o načinima kupovine pitica.
   Ljudi kao ljudi, ima nas svakakvih; kupci kao kupci, ima nas svakakvih. Pre svega, potrebno je razlikovati dva značenja reči RED kada je kupovina ramazanskih pitica u pitanju (i uopšte): red kao kulturološku pojavu (kada se zna neki red) i red kao niz živih ljudi koje stoje mirno i čekaju nešto (pitice u ovom slučaju). Nemali deo kupaca ne razlikuje ni jedno ni drugo, pa je s toga najčešća primedba koja se može čuti ispred pekara: „Mi smo svi budale samo si ti pametan, je l'?“, upućena određenom čoveku neodređenih godina koji apsolutno ignoriše red u oba smisla: red živih ljudi koji nešto čekaju (pitice) ne vidi, a za red kao vaspitno-socijalni poredak stvari ne zna. Eh, tada počinje dramaturgija (što bi rekao Žika Pavlović).