Život zaista zna kako da obuzme čoveka. Lepota jednostavnosti i konstantna progresija na materijalnom planu, dakako ume ograničiti čula, predstavljajući svet i zbivanja kao imaginarnu realnost. Kolika je mogućnost svakog čoveka ponaosob da spozna istinu, je zaista duboko i diskutabilno filozofsko pitanje, i bilo bi nam potrebno pregršt zemaljskih obrtaja oko Sunca kako bismo dobili iole približan odgovor na ovo pitanje.
Ali, da svet ume da zavara, ume. Svesnost o
tome leži u samo jednoj kapi vremena, sposobnoj da preokrene čitav jedan, do
tada, postojan tok misli. Ipak, iako je
istina na dohvatu ruke, ona ostaje strana ogromnoj većini ljudi. Nekima celog
života, nekima dobar deo istog, ali sve u svemu, veliki broj ljudi tavori u
opskurnim dubinama neprirodnog ljudskog stanja, kao što je laž, pohlepa,
korupcija, malverzacija, nepotizam...
Tužna li je ta njihova bezosećajnost i
neljudskost u duhu siromašnome. Blago onima koji iz takve tame ugledaju zračak
svetlosti, tu jednu iskru nade u spasenje. Ali, da bi se izvukao iz takvih
čeljusti oholosti i emotivne praznine u bolje sutra, potrebna je nadljudska
snaga omalenog, na mahove beznačajnog, bića. Kasnije u životu, obmana često ume
da proganja čoveka, i uključujući ga u lanac ishrane, postaje njegov predator.
Još teže pada samopriznavanje grešaka. Kada se kod ovakvih ljudi radost
pretvori u tugu i agoniju, znajte da je tu nesvesnost spakovala svoje kofere,
uredno brišući svoje prljave ostatke pred svesnosti, koja kao oličenje
mudrosti, sa punim spektrom svetlosnog zraka u svojoj pozadini, ulazi na velika
vrata razuma. Mnogi je nikada ne vide, jer ostanu do kraja života pokorni
svojim kumirima i porocima. O kako prolaznost ume da bude zavodljiva, često i
neodoljiva za krhka bića.