A šta to znači misliti i maštati? Šta to čovek postavlja pred sobom kao
predivo za tkanje imaginarnog, za trenutno uživljavanje kroz nove okolnosti i
momente? To je svakako jedan vid bekstva i često melanholije pomešane sa
nostalgičnim elementima koje prate čoveka dok živi. Lepo je znati da
uživljavanje uvek uspeva da zadovolji maštovitost i ispuni očekivanja mislećeg,
sanjarskog bića. Jasno je zašto se to dešava ako se uzme u obzir da je novo
slaganje alternativnih puteva prošlosti ili budućnosti uvek oslobođeno drugog,
oslobođeno je tvrde realnosti i kompleksnosti koje sa sobom nosi svaka druga
volja i egzistencija, jer u glavi čoveka koji mašta i kroji, koji zamišlja
određene situacije ili prosto svoj životni put i sopstveno ostvarenje, nalazi
se samo on, drugoga dakako nema. Zato je mišljenje i krojenje linearno, ne
postoje oscilacije i neizvesnosti koje nosi realni vid življenja i korelacije
sa drugima, upravo jer onaj koji mašta i zamišlja sve tvori, svi likovi su plod
njegove uobrazilje pa iako su eventualno uzeti iz stvarnog života i njegovog
ličnog okruženja oni ne mogu biti samostalni misleći elementi unutar jednog
moždanog korpusa koji nosi sanjar u svojoj glavi; njihove slike su možda
realne, ali njihovi postupci su proizvod mišljenja čoveka koji mašta, koji
putem osnove koju grade njegove ćelije diktira tempo i razvoj imaginarnih
ličnosti koje sastavlja u jednoj apstrakciji za koju postoji onolika mogućnost
da se ostvari koliko se sanjar može približiti realnoj slici osobe koju
pokušava da inkarnira u mašti, i to uvek biva nešto nepredviđeno.