Wednesday, April 1, 2015

Kad bi som bio Google.com

Čudno vreme nadolazi. Čovek kao biće je svedok (čitaj: žrtva) socijalne tranzicije i transformacije, i sve ga manje ima, sve čoveka od čoveka manje ima. Nestaje polako i tiho svaka primesa koja čini  ljudsko, koja sadrži nekadašnju izloženost, ranjivost, manu i vrlinu. Imamo sve veći konflikt sa stvarnošću, beže tragovi lucidnosti. Često ne znamo ko smo, šta smo, gde nam je mesto, i ako možda naslućujemo gde nam je mesto - ne znamo ko stvara ta mesta, otkuda ta mesta tu. Pojedinac gubi bitku za bitkom, frontovi se jedan za drugim gase, nestaće ih uskoro. Pa i kada jedan pokuša da ustane i nešto kaže, on to neće imati gde da učini, neće imati kome da kaže, jer će frontovi na kojima smo se borili odavno biti gluvi i tupi, nepristupačni, natopljeni krvlju onih koji su nekada nešto i pokušali, izrezbareni neplodnim humkama veselih vojevača koji su živote zalud dali. I ućutaće, stopiće se u večnu tišinu sa onima koji bi imali nešto da kažu, koji bi trebali nešto kazati, no im se nije dalo, nisu im dali.
Stvorivši mašine, otvorili smo Pandorinu kutiju. Pod strelom vremena se krećemo nekamo, mi idemo, ne znamo kuda. Sve je postalo prividno brže, jer se vreme mnogo više gubi, ne toleriše se razmišljanje o vremenu, to je greh danas. Savremeno tehnološko doba pruža velike mogućnosti i ogromne nemogućnosti. Sve je više „sveznalaca“, više kvazi-mislilaca, više kvazi-svega (sreće, ljubavi, radosti, prijateljstava, znanja... i sve to nažalost). Nadolazi armija, strašna armija polusveta, sa perfidnom avangardom na čelu kolone; armija kojoj se ne nazire kraj. To je vojska kojoj je tako prikladno i zasluženo nalepljena etiketa: botovi. Doista, živ čovek od krvi i mesa, jedan kompleksan organizam, neviđen spoj emotivnih nadražaja i kalkulacija, svesnost koja nema pandana na planeti, rešio je da sebe prekonfiguriše, da se postvari, da postane očigledan i providan, da se unizi, da se automatizuje: da postane rob(ot). Prihavtili smo takav vid življenja, takav vid komunikacije iza zastora, odabrali smo da ne budemo ono što nas upravo čini ljudima - a to je biti izložen. Skrivamo se u neizloženosti. No, nepatvoren znak da je neko upravo ljudsko biće je da bude povređen, da pati, da voli, da rizikuje, da pomaže, toleriše, razume drugog, da se muči dok ne nauči, da kreira, da se izražava.