Thursday, September 12, 2019

Pismo za mog prijatelja


Do šeste ili sedme godine života sam bio ubeđen da si mi rođeni brat. Pričaju mi da smo često delili krevetac, toga se naravno ne sećam, ali da smo stanove, koji su vrata do vrata, delili - toga se svakako sećam. Čak si i pao sa terase mog stana i po tome postao čuven u kraju kao lik koji je preživeo pad sa terase. Onda si do zadnjeg svog dana zbijao šale na taj događaj govoreći kako sam te ja gurnuo, a u stvari si bio šeprtljast ali blesavo hrabar. Dakako, naš poštar Salko je uspeo da ti koliko-toliko ublaži pad trčeći koliko je mogao kada je video da padaš. Od tada si slabije čuo na jedno uho. Čuvala nas je ista dadilja, Šaka. Čini mi se da smo se u neko isto vreme i krišom osunetili u ono komunističko vreme, ni ne znajući da je to naše bilo skriveno dok nismo videli Anela kako sa žezlom, pompeznim odelom i velikom kapom nalik na krunu protinje glavu kroz šiber Mercedesa i uz pratnju i sviranje drugih automobila kreće na svečano obrezivanje.

Koliko smo samo žetona potrošili kod rahmetli Isa preko puta Trše, dok još nismo ni pošli u školu, koga je potom nasledio Zeko. Ti si imao prvi i jedini Commodore 64 koji sam ikada video i igrao. A onda kada su velike konzolne skalamerije za zabavu zamenjene mnogo manjim (Sega Mega Drive, XBOX, Nintendo 64, Supernintendo, Playstation...) - došla je era Hazira i besomučno „spavanje“ u njegovom lokalu. Moj rahmetli otac bi nam uvek, kada bi krenuli na igrice, govorio da smo mu (Haziru) ti i ja ukrovili kuću.

Kada ne bi mogli da nas uvuku u kuće uveče, naši su provalili priču o Crnoj Trojci koja kombijem kupi decu što su vani i posle dubokog akšama (interesantno, ali ja sam kombi Crne Trojke uvek zamišljao da je crne boje sa crvenom trojkom preko njega, nalik na ona vozila za novinarske ekipe). Zatim su nam malo starije generacije prosule priču o Štiklatom Bradatom koji svaku noć dolazi iza zgrade i čeka da nas pohvata, pa bi se mi međusobno bodrili ko će da ode da proveri je li to stvarno istina, te kako niko sâm ne bi smeo da ode krenuli bi svi zajedno. Negde na pola puta bi samo neko odvalio: Štiklati Bradati!, nakon čega bismo svi glavom bez obzira krenuli da trčimo nazad, a onda bi svaki od nas tvrdio da ga je video.

A onda na red dolaze nesabrojivi nestašluci. Ko je smeo da ode do parka bez pitanja roditelja, ili na izlet do Borića (što je za mene bilo tada kao put u Patagoniju sada), branje trešanja i krušaka kod rahmetli Hede, ili kod onog čoveka kome nikada nismo znali ime a koji živi kod stare zapadne kapije stadiona. Čekali bi svaku prvenstvenu utakmicu Pazara da bi posle nje upali i pretraživali tribine ne bi li našli nešto vredno, a nalazili smo sve i svašta; a tokom utakmice bi išli od automobila do automobila gledajući koji je koliko „ugraviran“, pa bi govorili: moj 220, moj 180, moj 200, moj 260 - ijooo... Ili kada nas je onaj plavi kurir u Tršu, kome nikada nismo saznali ime, uhvatio onog leta gde sa Veskom tumaramo po kabinetu OTO-a, odnosno vas dvojica ste tumarali a ja sam „čuvao“ stražu. Brojni školski izleti i gluposti koje smo pravili na njima, zatim dečije igre do kasno uveče: žmurke, truhlih kobila, zaleđene bake, komita i žandara, kulara, kockica, jurke oko kioska... Potom ide fudbalsko rivalstvo sa drugim ulicama po celo leto, čuvena „ratovanja“ sa Ličinama i Kocama, tuče sa drugim školama i mahalama u kojima si ti uvek bio u prvim redovima, i naravno najviše ćuteka pio. Koliko smo samo puta pokušavali da skrpimo neki novac kako bi napravili nešto što liči na tablu i koš kako bi to postavili iza zgrade, iako smo znali da ćemo imati problema sa tetka Cicom. Kada smo sa 100 maraka, koje nam je dao Milan, otišli u Unipromovu prodavnicu u prizemlju naše zgrade da kupimo smoki i tri bananice, gde nam je prodavačica uzela taj novac i dala ga Milanovoj majci, koji je posle toga dobio batine. Nebrojeno puta nas je Nuko jurio po dvorištu Trše jer smo se preskočili preko ograde kako bi igrali fudbala. I ko zna još kakvih i kolikih dogodovština sam ispustio. Znam, u njima nema ničega specijalnog, jer su sve slično prolazile naše i okolne generacije. Dakle, ničega specijalnog tu nema osim jednog važnog momenta - sve ove uspomene, pomenute i one koje nisu, su naše zajedničke, tvoje i moje. A to je najvažnije i meni najvrednije. Jer upravo zato što ima moć da zapamti toliko situacija i posle izvesnog vremena se priseti zapamćenog - čovek je to što jeste.

Te noći kada mi je otac preselio spavali smo u tvojoj sobi i neću nikada zaboraviti kako si na sve glupave načine pokušavao da me oraspoložiš ne bi li mi skrenuo malo misli. Koliko god da su se naši putevi razdvojili nakon osnovne škole, do tvog poslednjeg dana smo bili izuzetno jako upućeni jedan na drugog. Bio si neko koga sam mogao pozvati u bilo koje doba i koji bi se u sekundi tu nacrtao, a ja sam se trudio koliko sam mogao da budem takav prema tebi. Nadam se da sam makar delom bio u tvojim očima onakav kakav si ti bio u mojim. Brate moj. Pišem, a razlog zbog kojeg pišem me reže i strahovito boli. Znam da je ovaj život prolazna etapa i da svi putujemo ka tom krajnjem i neumitnom odredištu, ali ti si prerano završio svoju priču; imalo je još dosta toga da se kaže, vidi, doživi. Jer čovekov život je jedno ogromno, ciklotronsko dočekivanje i opraštanje. Ti i ja smo dočekali jedan drugoga, mada sam jarko želeo da naše opraštanje potraje još nekih četrdesetak godina, da se oprostimo kako dolikuje. No, uvek u ovakvim situacijama bude teskobno poražavajuće koliko se mi zapravo za malo šta pitamo u životnom procesu. Još uvek moj svesni talog mišljenja ne prihvata činjenicu da te nema; svakog dana krenem ka tvojima da vidim kako su, a onda uhvatim mozak kako me navede da poverujem da idem do tebe kako bi sproveli kakve svakodnevne rutine, da prošetamo, pogledamo utakmicu, sednemo ispred zgrade, odemo na koju partiju PES-a...

Bio si insan ogromnog srca koje si neizmerno davao, što te je možda na kraju i koštalo, ne zbog toga što su svi „prijatelji“ koji su prošli kroz tvoj život bili bezobzirni ili loši prema tebi, već zato što si od svih očekivao nerealno više, odnosno onoliko koliko si i davao, ali to je za većinu bilo nerealno mnogo da uzvrate. Nisi želeo da prihvatiš činjenicu da se mnoga navodna prijateljstva svode na odnos domaćin-parazit, da ljudi puno više vole da uzimaju nego da daju, da će kada sve ide lepo i lagano skoro svi biti tu a kada krene po zlu ostaće ih kao muhâ u jesen, što bi rekao Vešović. Imao si i ti loše dane, svi ih imamo; mnogi uspevaju na svoj način da se izbore sa njima, dok nekima to ne ide baš od ruke, pa posrnu i padnu u ambis. Većina nije ni svesna šta može zaista da učini jedan loš dan, kako kaže Džoker u stripu: „Dovoljan je jedan loš dan da savršeno razumnog čoveka gurne u ludilo. I baš toliko ja kaskam za ostalim svetom. Samo jedan loš dan.“

Ja sam zanemeo, zato pišem. Tvoje dete će čuti svakakve priče ove naše licemerne kasabe, ali ono mora stvarno znati kakav si bio čovek, koliko požrtvovan prijatelj, suprug, otac, sin, brat... Jedno je što si najviše grešio prema sebi, a drugo što je krug ljudi koji smo te voleli bio povelik pa si nas povređivao svojim samopovređivanjem, i na kraju ostavio nemim. A ja, kao i mnogi, još uvek ne verujem u tvoj nestanak, razum jednostavno odbija da prihvati tu realnu činjenicu. A kako i ne bi, taj veseli ljudski razum, mahom sačinjen od stvarnosti a većim delom od mašte i iluzija u kojima upravo žive sva ona neživa, voljena bića. Kako je to istovremeno lepo i ružno, kakva uzvišena ambivalentnost koja nas u istom trenu vara a daje nadu, laže a pruža nam utehu, tugom seče utrobu a sećanjem i uspomenama nas čini radosnim. Mnogi želimo da je sve ovo nestvarno, košmar iz koga bi se valjalo probuditi. Tako se uvek u teškim trenucima setim velikih Borhesovih reči: „Ali ovaj svet je nažalost stvaran. I ja sam Borhes, nažalost.“

Zbogom, dragi moj prijatelju, brate moj, iako ne verujem ni u ovo glupo zbogom. Lako izgovoreno - teško prihvatljivo; jer ćemo se svi, barem još jednom, sresti u beskonačnosti.

Voli te tvoj večni prijatelj, brat,
Seno

11 comments:

  1. Ovo je tako iskreno i emotivno, da se čitaocu čini da je sa vama proživeo sve ove nezaboravne trenutke.
    Retka su ovakva prijateljstva. Da vas Dragi Allah u dzennetu sastavi.

    ReplyDelete
  2. Nisam Irfana poznavao dobro. Družili smo se sporadično jedan kraći period u kome je ostavio na mene utisak momka, pre svega kulturnog, pristojnog, tačnog i tečnog izgovora, blagog. Slušam od mojih drugara koji su se duže vreme družili sa njim i saznajem još lijepih detalja, a onda pročitam ovo. Oseća se tvoja tuga! Boli pogled na njegovu profilnu sliku na fejsbuku sa suznim očima i čudnim, upitnim izrazom lica! Da mu Allah oprosti i olakša njemu i njegovim najmilijim. Hvala Seno za ovaj tekst. Vredelo je izdvojit par minuta i pročitat! Kićo

    ReplyDelete
  3. Riječju satkana ljubav.
    Jedna od najlepših naracija ikad pročitanih.
    O tome kakvu si nam duboku poruku poslao ovom pričom, i kolika je njena važnost da i ne govorim. Hvala i što si nam predstavio rahmetli, i svima nam dragog Irfana. Drago mi je da sam ga konačno upoznao. Sada možemo svi videti koliko je bio veliki. Hvala ti što pišeš.

    ReplyDelete
  4. Svaka recenica odmotava film.. Hvala ti na nesebicnom davanju mom bratu, Seno, brate..

    ReplyDelete
  5. Lepota u jednostavnosti kojom si opisao vaš odnos je zaista nemerljiva. Nekako svima nama poznato, ali jako zanimljivo i posebno. A emocija neobuzdana, ogromna, a opet nesvakodnevna i čista od patetike i klišea. Za ovo što si napisao ne može se reći bravo, iako bih ti rekao rado. Ono što se rodi u nekom nakon što je pročita je prava vrednost priče. Selam, Seno. Molim velikog Boga da tebe i tvog druga sastavi na najlepšem mestu.

    ReplyDelete
  6. Irfan i njegov osmeh... I uvek nasmejane oci, divan... Hvala Allahu što je neko nasledio tu lepotu

    ReplyDelete
  7. Divan post

    ReplyDelete
  8. Hvala na ovom tekstu, Seno. Zajedno smo rasli i svi koji ga bar malo poznaju znaju koliko je dobar i pozrtvovan insan bio.

    ReplyDelete
  9. Nas dragi komsija Irfan, ostace u nasim srcima, uvek kad se setim tebe suza ce da krene bas kao i dok ovo pisem.Iki moj lepi, dobri, neiskvareni, hvala ti sto si bio najbolji komsija i u neku ruku moj zastitnik kad smo deca bili... Komsinica... A.G.

    ReplyDelete
  10. Da mu Allah dz.s. podari dzenet, rahmetli Irfan je zracio dobrotom koju se nije mogla skriti. Seno, hvala ti sto si ovako lijepo napisao.

    ReplyDelete
  11. Fascinirao nas svojom hrabroscu i dostojanstvom . Svojom dobrotom i saljivim izrazom lica ispunjavao je nasa srca srecom . Neka je vecni rahmet nasem Bratu Irfanu .
    Cuvari plaze 83

    ReplyDelete