A šta to znači misliti i maštati? Šta to čovek postavlja pred sobom kao
predivo za tkanje imaginarnog, za trenutno uživljavanje kroz nove okolnosti i
momente? To je svakako jedan vid bekstva i često melanholije pomešane sa
nostalgičnim elementima koje prate čoveka dok živi. Lepo je znati da
uživljavanje uvek uspeva da zadovolji maštovitost i ispuni očekivanja mislećeg,
sanjarskog bića. Jasno je zašto se to dešava ako se uzme u obzir da je novo
slaganje alternativnih puteva prošlosti ili budućnosti uvek oslobođeno drugog,
oslobođeno je tvrde realnosti i kompleksnosti koje sa sobom nosi svaka druga
volja i egzistencija, jer u glavi čoveka koji mašta i kroji, koji zamišlja
određene situacije ili prosto svoj životni put i sopstveno ostvarenje, nalazi
se samo on, drugoga dakako nema. Zato je mišljenje i krojenje linearno, ne
postoje oscilacije i neizvesnosti koje nosi realni vid življenja i korelacije
sa drugima, upravo jer onaj koji mašta i zamišlja sve tvori, svi likovi su plod
njegove uobrazilje pa iako su eventualno uzeti iz stvarnog života i njegovog
ličnog okruženja oni ne mogu biti samostalni misleći elementi unutar jednog
moždanog korpusa koji nosi sanjar u svojoj glavi; njihove slike su možda
realne, ali njihovi postupci su proizvod mišljenja čoveka koji mašta, koji
putem osnove koju grade njegove ćelije diktira tempo i razvoj imaginarnih
ličnosti koje sastavlja u jednoj apstrakciji za koju postoji onolika mogućnost
da se ostvari koliko se sanjar može približiti realnoj slici osobe koju
pokušava da inkarnira u mašti, i to uvek biva nešto nepredviđeno.
Zato kada
čovek misli, tu nema teških prepreka i trenutaka na koje nema odgovor, nema
otpora realnosti iz razloga što sanjar kreira vakuum fantazmagorije gde
sinhronizuje imaginaciju sa imaginarnim, on piše scenario i režira, bira
statiste i glavne uloge, osmišljava dijaloge i monologe, pokrete i
gestikulacije, i tako se rađa umetnost pisanja i pretvaranja ideje u konkretan
niz, uslovno nazovimo, realnih segmenata koji u slikama snevača izgledaju
sasvim mogućno i stvarno kao da su iščupane iz alternativnih istorijskih tokova
koji su se mogli zbiti. Ili, sa druge strane, to može izgledati kao predviđanje
budućih realnih tokova koji će u jednom vremenskom periodu zaista postati
stvarni istorijskih tokovi, kada se pređe linija koja razdvaja budućnost od
prošlosti. Tako snevač i umetnik umišlja, ali to je doista daleko od stvarnosti
i može se reći da je nemoguće umisliti situaciju koja se u biti poklapa sa
realnom okolnošću koja se katkada zbije nakon umišljaja, već ako se nešto i
nalik tome dogodi onda se imaginarna animacija poklapa u svega nekoliko
segmenata sa stvarnom, ali snevač i umetnik usled uzbuđenja previđaju i više od
sitnih detalja koji se nikada nisu poklopili sa njihovom slikom i prosto
proglašavaju maštariju ovaploćenom a sebe smatraju velikim talentima sa
urođenom anticipacijom. Dovoljno je da se samo jedna od bitnijih stavki poklopi
sa onom ostvarenom pa da sanjar otkloni ostatak promašene imaginacije iz toka
svesti i inkorporira ga onoj okolnosti koja se ostvarila i tako putem iluzije
doživi stvarno zadovoljstvo umešnosti predviđanja, ne uviđajući previd.
Zašto kažem
umetnik? Pa zato jer je umetnik sanjar par
exellence, i tu činim blagi pleonazam dovodeći sanjara i umetnika jednog
pored drugog, no tim samo želim naglasiti umetnika, njegovu prirodu, potvrditi
identitet još jednom, zapečatiti ga. Njegov svet je satkan od mašte i
uobrazilje, on je intelektualni krojač koji nekada meri a često, pak, ni ne
uzima meru iz realnog sveta, već dopušta sebi igru sa rečima i mogućnostima,
stvarnim i nestvarnim. U takvim uslovima umetnik postaje samobegunac, čovek
koji se oštro opire u sebi bežeći od sebe i svoje okoline, koji žmuri na
stvarnost kako bi izgradio što unikatniji i pompezniji lični svet u kome život
konačno postaje moguć i lep. Takav umetnik u bekstvu vidi spas i smisao i
pomoću bežanja stvara olakšavajuće okolnosti sopstvenog opstanka, gde
recipročno postaje žrtva solipsizma u koji se sam uvukao, a koji izgleda kao
atomsko sklonište neprobojnih zidova i volframskih vrata koja nemaju kvaku sa
unutrašnje strane, te zato takvom umetniku i treba pomoć spolja iako je on ne
želi niti je svestan njene potrebe. Sa druge strane možemo se zapitati da li je
etički čupati ga protiv svoje volje iz sveta u kojem je samozarobljen, u kojem
uživa i koji mu je dovoljan, koji poznaje i jedino priznaje. Izvlačenjem
umetnika stvaramo situaciju koja nalikuje ogromnoj opasnosti od nesnalažnja i
teške melanholije u koju može olako da sklizne. Rušenje iluzornog sveta ne može
da podnese svaki pojedinac koji je uložio ogroman napor da ga izgradi, u kojem
se savršeno snalazi i koji mu očevidno godi, već naprotiv, to može dovesti do
teških neuroza sa epilogom koji je i te kako predvidiv. Kada se sanjar trgne iz
učaurenog sveta i promili na marginama društvene stvarnosti, ta strahota sveta,
koji je uporno odbacivao, bljesne mu pred očima i ostavi ga u trenutnom slepilu
koje se ili veoma sporo povlači ili trajno zaposedne i onemogući vid. Saznanje
da lični svet ništa i gotovo nikome ne znači, predstavlja za umetnika težak
udarac koji poput razorne eksplozije ostavlja samo krhotine imaginarnog sveta
da lebde u mislima kao sećanje na jedan san koji bledi i nestaje, koji oholo
biva posednut od strane razornih sila neutažive realnosti koja ne trpi
apstraktne provokacije pojedinca. Maštovitost koja je opstala na rubovima
porušenih zamisli sada predstavlja teskobu i breme koje s vremenom poprima sve
veću težinu, diktira nostalgiju i razvija melanholiju. Tada umetnik liči na
čoveka koji je prevalio podugačak put kroz gusti čestar bez utabane staze, a
usput nije ostavljao orijentacione tragove dok je neumorno i uzbuđeno koračao
ka umišljenoj svetlosti i uzvišenoj svrsi za koju je bio spreman da položi svoj
život da bi dokazao njeno postojanje, koje se na kraju ipak ispostavilo kao
nepostojeće i takvo mu se pred očima raspršilo poput jutarnje magle, ispod koje
mu se ukazao ovaj strašni, stvarni svet od koga je bežao i protiv koga je
podigao sve te silne bedeme i zidove naivne imaginacije.
Sada stoji
pred tim svetom razoružan i rezignirano doživljava odricanje od jedne iluzije
koju je navodnjavao umećem mišljenja i zamišljanja koje se otelo kontroli i
samo od sebe, kao po automatizaciji, kreiralo besprekorno uverljiv personalni
svet, koji ga je silno uvukao u svoju ljušturu, navodno ga braneći od
realiteta. Čežnjivo posmatra ostatke kako pulsiraju, kako se poput svitaca u
noći razmimoilaze i gube svaki na svoju stranu. U tim presudnim momentima
umetnik postaje svedok i vinovnik uništenja sopstvene fantazije, kada se i
odluči na korak ka konkretizaciji ideje radi spasenja imaginarnog sveta, ili
onoga što se spasiti može. Odlučuje se da svoj svet projektuje putem slikanja,
pisanja, pevanja, komponovanja i tako dalje, a sve u zavisnosti od strukture
sveta koji je izgrađivao.
Tako se rađa
umetničko delo: izbavljenje jednog imaginarnog sveta od čeljusti ovog stvarnog
koji na njega pušta breme i teskobu da kroz teški zaborav uništi potencijalnu
utopiju koja se u umetniku razvijala putem maštanja i fantazije. Na taj način
je mogućnost koja je sve više težila da ostane samo u domenu mogućeg, i sa tim
i nestane, postala stvarno i realno kao konkretni, materijalni deo sveta koji
je, naprotiv, imao za cilj da je ugura u nepovratni talas zaborava da na njemu
večno surfuje po okeanu mogućnosti i tako uništi ne samo taj nestvarni svet
koji je plod mašte umetnika, već i umetnika samog.
Svet
koji je ponikao unutar jedne kreativne lobanje može se dalje razvijati u lobanjama
svih onih koji o njemu saznaju na način koji je umetnik odabrao da ga
predstavi, kao što fetus nastavlja da se razvija kao novorođenče nakon
napuštanja materice. Duhovna trudnoća, kako veli Platon da veli Sokrat.
No comments:
Post a Comment