Saturday, December 24, 2016

Strah od ugašenog televizora (II deo)

Ugašen televizor kao stanje u kući postaje sve manje mogućno. Kako vreme prolazi taj izraz sve više naginje oksimoronu, stilskoj figuri koja za cilj ima da prikaže paradoksalan spoj. A kako i ne bi kada sa druge strane stoje ogromne industrije koje za cilj imaju pospešivanje kvaliteta slike i funkcija samog televizora, kada se brojni kablovski operateri utrkuju koji će imati više kanala u ponudi kako bi se što bolje, delotvornije i isplativije pokazao potencijalnim korisnicima. Pa koja je onda svrha ugašenog televizora ako sve to uzmemo u obzir? Zašto davati toliki novac za moderne, pametne televizore i plaćati kablovsku svakog meseca ako poenta nije u gledanju i uživanju u televizijskim kanalima koji su nam na raspolaganju? Naravno, živimo u vremenu kada je gotovo nemoguće potpuno utuliti tv prijemnik, a i nije potrebno to učiniti, nikakav ekstremum nije dobar i valjan, već je poželjno naći meru i kvalitet. Za to je svakako neophodno da čovek više vremena provodi u tihoj samoći sa mislima svojim, uz knjigu, dobar časopis ili kvalitetno društvo. U takvim momentima čovek oseća sebe i svoju bitnost, saznaje kakvu realnost, razvija misao, uči da bira što je dobro i korisno, prepoznaje jeftinu priču i demagogiju, i nesporno postaje sumnjičav.

            Danas je ono vreme kada se smeće sa svih strana, a najviše iz televizora, obrušava na sitnog čoveka, koji se trudi postati civilizovani građanin, koji želi misliti svojom glavom. Takva individua liči na omalenog tragača koji po informacionom smetlištu kopa i rovari tražeći nešto što je valjano i kvalitetno namernom greškom završilo upravo tu, prekriveno slojevima smeća i skandala. Proizvodnja smeća je enormna, ona je glasna, prosta, provokativna, budi najjeftinije strasti, zahteva od čoveka da se odrekne dostojanstva, svih preimućstava koje smo kao društvo civilizovanih ljudi dostigli kroz milenijumsku borbu, ona od pojedinca zahteva da se vrati u kolevku prostote, nemisli i prostih nagona. Samo kao takav, čovek može podneti svu grozotu i bljuvotinu koja se emituje svakodnevno, što na televiziji, što preko novina, internet portala i sličnih informacionih medijuma. Samo kao takav, on može voljno pristati na podsmevanje sopstvenom razumu, na intelektualno nipodaštavanje; isključivo takav on može dati pristanak svim dželatima duha da unište ono malo duše što se kao sitni pupoljak propinje iz zakržljalog i bolesnog granja, lišća. Ovo je vakat u kome čovek poprima neke nove obrise, što se i od vajkada događa kroz razvoj društva koje hrli neizvesnoj budućnosti. Kažem, tako je od vajkada bilo, uvek je društvo prolazilo kroz nekakve metamorfoze, pa i kada nam se iz istoriografskih knjiga čini da je u pojedinim periodima sve bilo ukopano u mestu i nije se micalo (a to je zato jer se nalazi u knjizi gde slova doista stoje nepomično), ono je ipak uvek stremilo napred, iako to napred katkada može značiti unazad, ali ovde je promena bitna. Kakogod, ovaj vakat je specifičan ne po tome što će neminovno promeniti čoveka ili doneti nešto neverovatno, sva vremena su menjala čoveka i donosila neka neverovatnosti, već isključivo po tome što je ovo naš vakat, vreme u kojem mi živimo i svedočimo promenama u sebi, u čoveku, u društvu, u svetu. Vreme u kojem mi trasiramo pravac kretanja, jer ćemo u ovom vaktu, i samo u ovom vaktu, osetiti i snositi odgovornost za postupke i propuste koje smo učinili prema sebi i prema onima za koje smo odgovorni. Ovo je naše neponovljivo vreme, zbir posebnih vremena i trenutaka svakog čoveka ponaosob, te treba porazmisliti na šta ga utrošiti: na mržnju, prezir, sebičnost, kukavičluk, zavist i do u beskonačno, ili ga treba utrošiti na popravljanje očajnog stanja u društvu, na omogućavanje zdravog i pravednog suživota bez tenzija, a na taj put svaki čovek polazi iz sebe sama, jer uvek je ljudska jedinka osnovni element društvenog kolosa, pa kakvi elementi preovladavaju - društvo poprima takvu strukturu i izgled.

            Raditi na sebi i misliti svojom glavom znači često reći: “Ne!”. Odoleti mnogim napadima koji svakodnevno dolaze spolja, dižući bunu i praveći haos unutar nas samih. Propaganda je tako nemilosrdna, strujanje laži kroz medije strahovito snažno, valovi niskih tema i budalaština koje se senzacionalno prikazuju i naslovljavaju su poput cunamija, zaodevanje gluposti u odore bitnosti i neophodnosti dostiže ludu hiperprodukciju, aljkavi ljigavci dolaze u prvi plan gde obezbeđuju prostor za petparačko blebetanje i pranje ionako ubijenih mozgova. U okolnostima kakvi su ovi, nepobitno se rađa masa, opasna masa, stihija bezličnosti i neukusa, posrednici nekulture i kiča, nezainteresovani građani i inertno-nemi posmatrači. Braćo, prijatelji, sugrađani, trebalo bi da znamo jednu činjenicu, strašan epilog koji se sam od sebe nameće, a to je da sva ova moralna impotentnost, sav ovaj intelektualni sterilitet, sav trud koji mnogi ulažu ne bi li podelili ljude rađa jednu grozomornu hladnoću u čoveku, i to onu hladnoću koja na svom mučnom završetku nema kraj, već ima novo rađanje: rađanje neobuzdanog zla, uništavanja i koncentracionih logora.

            Pa ipak, ne možemo potpuno ugasiti televizor, ali ga i te kako možemo kontrolisati, možemo ga filtrirati. Koliko god da nam se dopadaju idilične fotografije i prikazi osamljenih vikendica u prirodi, koliko god žudili da tu provedemo večnost sami, daleko od ljudi i grada, od prljavštine, buke i nevaspitanih komšija koji ne umeju ljudski da se pozdrave, od sugrađana koji bacaju smeće po ulici na desetak metara od kante, koji kada se vraćaju iz grada kasno uveče šutiraju te iste kante redom ulubljujući ih, koji skaču i vešaju se po dečijim igralištima uništavajući ih (kao i iz mnogih drugih razloga, svako će ih naći pregršt), i na kraju daleko od kvazi-političara lokalnih i državnih, mi ipak ne možemo provesti večnost sami u zdravom mentalnom stanju jer smo upućeni jedni na druge, jer smo bića društva i zajedništva. Ali moramo znati da zajedništvo kreće iz pojedinca, iz individuuma, jer zajednica je mnoštvo zasebnih ljudi i ličnosti koji uvažavaju jedni druge, koji su se okupili oko iste humane ideje i neprestano se bore da tu simbiozu održe na zdravom putu, a zajednica nije bezoblična masena rulja koja je oklembesila svoj duguljasti vrat čekajući povodac od strane ćiftinske nekolicine koje pikaju lični ćar. Zajednica to sigurno nije.

            Inače, mnogi mislioci su umrli pokušavajući da dokažu važnost pojedinca i zasebnog kosmosa koji se nalazi unutar njega, kao i važnost njegove slobode i kućnog vaspitanja. Ugašenog televizora.

No comments:

Post a Comment