Ljudi svašta mogu nazivati muzikom, svaki sklad ili nesklad
frekvencija i zvukova, ritmova i tempa. Svako umilno paranje bubne opne koja
turbulentno deluje na mozak, što se kasnije prenosi na osećaje, izaziva
nadražaje mnogih vrsta: može prijatno uticati na čovekovo raspoloženje, ili
suprotno, može podstaći neraspoloženje i mrzovolju, te onda toliko smetati
ušima da osoba počinje gubiti kontinuitet svesti, izazivajući krnjenje zdravog
rezonovanja i prisebnosti. A opet, sa druge strane, to može ličiti i na vrli
unutrašnji moždani diskurs, prijatni oset koji opušta organizam a misli seli na
određena mesta i čudotvorne lokacije, bilo nestvarne, bilo davno proživljene
trenutke na posebnom prostoru u prisustvu dragih ljudi koji sada nanovo naviru
iz sećanja, stvarajući prijatnu dozu nostalgičnosti.
U današnje vreme opšte kompjuterizacije i elektronizacije
neizbežno će i muzika biti parče ljudske delatnosti na koju će se odraziti
takav univerzalni fenomen. Ovo je vreme kada omladina poseduje poveliki višak
energije koja zvrji i cirkuliše po telu neiskorišćeno, tražeći luft kroz koji
će moći da se izvuče iz tesnog telašca kakvog mladog čoveka. Tako, današnja
muzika (elektronski kontrapunkt) može poslužiti kao savršen agens za
izduvavanje, za potrošnju koja se puni sa drugih izvora a baca se u nepovrat
kroz skakanje, znojenje, igranje i plesanje. Nije to tako loše, jer je u
pitanju svojevrstan kardio-trening. Žil Lipovecki („Doba praznine“) veli: „Mi doživljavamo neverovatnu muzičku
eksploziju: muzika non-stop, hit-parada, postmoderno zavođenje je hi-fi. ...
bavimo se sportom, putujemo, radimo u ritmu muzike, vozimo se u stereotehnici,
muzika i ritam su za nekoliko decenija postali stalno okruženje, masovna
ljubav.“ Ono što može biti loše to je da će ta muzika malo šta u čoveku
izazvati osim nagona ka pražnjenju, ka akciji, ka pokretanju, ka onom stanju u
kojem se razum povinuje fizičkim porivima i upravo u tom trenutku postaje
izlišan. A stanje u kome razum postaje izlišan više nije svojstveno čoveku,
koji je razumom i radom izgradio svet koji ga okružuje. Sada se ta preterana
potreba za muzikom može objasniti u domenu pozamašne samoće u kojoj se svojom
voljom i borbom našao moderni ili postmoderni čovek.
S druge strane, tekstovi pesama poprimaju sve više lascivni
karakter, što je samo odraz okruženja u kome obitava i kroz koji upravo prolazi
današnji čovek. Sve je manje poezije kroz muziku, sve se manje govori duhom iskreno
i važno a sve više ono što mlad čovek ophrvan neobuzdanom, niskom strašću želi
čuti i kroz video spotove videti. Vrlo je malo pozivanja na dublje mišljenje i
osećanje, jer vibriraju samo površinske žice duše i duha, a one ispod ostaju u
stanju mirovanja toliko dugo da ogreznu u hrđi i postanu gorko čvrste od patine
vremena, te nikada ne zaigraju ni zatalasaju. Njihovo buđenje i podmazivanje
postaje nemoguće, jer više ne postoji put i procep kroz koji može proći talas i
frekvencija koja ih oživljava, koja ih pobuđuje na meko drhtanje koje dalje
može proizvesti nisku od lepih i uzvišenih emocija, što čoveka može u znatnoj
meri obuzeti (otuda diskutabilnost slušanja muzike u islamu). Zato je savremeni
slušalac navođen tekstom da doživi komični zahtev autora i tekstopisca, koji se
umnogome oslanjaju na buku i decibele negoli na kvalitet i visoku umetničku
vrednost. Jedna od posledica takve interesne agitacije mladih jesu i spotovi u
kojima dominira kič, golotinja i otvoreni neukus, a koji se oslanjaju na
požudu, usplamtelost i nerealne težnje naivnog gledaoca i slušaoca. Tim putem
se protura i audio sadržaj u lakomu svest, te pesma postaje poznata i hit, na
izvesno vreme. Zato, kada nakon određenog perioda opet oslušne pesmu kojom je u
jednom momentu bio fasciniran, slušalac će osetiti i uvideti prevaru: sitno skrojen
muzički model čija je jedina funkcija da obuzme na kratko vreme, raspali čula
jakim intenzitetom a zatim sve to nestane pred plimom novih istorodnih numera.
Takvo je današnje vreme i tako čovek pristupa maltene svemu: brzo, instant, bez
dublje analize sadržaja, naivno, nekritički. Dovoljno je da ispunjava hotimične
prohteve prosečnog slušaoca, koji je obuzet sobom, bez jasnih namera i nakana
ka upitnom uživanju, koji je previše često samo pratilac trendova i trenutnih
aktuelnosti, bez zapitkivanja i interesovanja o onima koji stoje iza svega i na
kojekakav način trasiraju trendove. To nisu pitanja teorije zavere, već samo
jedno prosto pitanje koje implicira vrlo složen odgovor: zašto je nešto trend,
hit?
Šta je danas sa klasičnom muzikom? Šta je sa opijajućom
orijentalnom muzikom? Ne tako davno muzika je učestalije bila čisto
instrumentalna sa svojim varijacijama pod palicom vrhunskih kompozitora i
autora. A kada bi i bila vokalna ili vokalno-instrumentalna, tekst bi bio uglavnom
duhovnog karaktera (motet, madrigal, opera...), ali uvek visoke estetske
vrednosti (šansona). Čovek prepušten instrumentalnoj muzici ostajao je sam sa
sobom, bez smernica i teksta koji ga upućuje na određeno razmišljanje i, samim
tim, određeno osećanje. Tako je svaki doživljavao momente i vrhove instrumenata
onako kako je njegovo stanje svesti dozvoljavalo i bilo podobno. To upravo tako
deluje, kao da u čoveku postoje posebne odaje sećanja koje samo određeni
zvukovi i talasna prelamanja mogu otključati i osloboditi, koje samo odabrane i
tihim podrazumevanjem usvojene melodije mogu nanovo podići na nivo pozitivne
svesti, te zatim po ko zna koji put ih proživeti, osećati. Postoji jedna
korelacija između sećanja, dakle onoga što je proživljeno i parcijalno
upamćeno, i pobude koja dolazi iz nekih drugih izvora, nezavisnih od čovekove
želje ili volje. Pobude koja u momentu aktivira određena stanja unutar
pojedinca čim se oglasi specifična melodija, ili se otvori kakav prizor čije se
vizuelne partikule preklapaju sa onim upamćenim te ih iznova aktiviraju putem
bliske asocijacije. U pitanju je biološki takt koji korespondira muzičkom, kroz
negaciju vremena. To je jedna vrsta sinestezije gde tipične melodije i prelazi
izazivaju tipske slike iz memorije koje odgovaraju upravo tom tipu arije.
Veliku ulogu u toj aktivaciji igra čežnja, koja prostruji čovekom kada se jave odgovarajući
tonovi. A kako se svaki čovek uglavnom sa čežnjom seća kakvih momenata iz
prošlosti, melanholični tonovi upravo aktiviraju takve slike pohranjene u nekoj
sinaptičkoj kombinaciji. Ne samo na prošlost i ono u šta smo sigurni, već se sa
čežnjom može gledati i na određenu željenu budućnost koja sada odgovara
tipičnoj apstrakciji i umišljaju. Ljubav, jad, čežnja, zebnja, ideja, uspon,
pad, želja, tuga i mnoga druga stanja su uvek motivi muzičkih kompozicija i
njihova estetska vrednost je proporcionalna jačini kojom deluju na omalene
svesti, sećanja ili perspektive ljudskih bića.
Muzika ima moć pobude, dakle. Ona ume da obuzme, motiviše,
uzbudi, pa čak u izvesnoj meri i hipnotiše slušaoca, te je iz tih razloga
odvajkada bila zloupotrebljavana u manipulatorne svrhe. Ona zauzima bitno mesto
u etosu svih naroda i civilizacija i kao takva je bila predmet istraživanja, jer
je očigledno i njeno vrlo važno mesto u gotovo svim mitologijama. Prema Strosu
(„Mitologike“), jedna od zajedničkih karakteristika muzike i mita je njihova
mogućnost ukidanja vremena: „sve se
odigrava kao da je i muzici i mitu vreme potrebno jedino da bi ga osporili. U
prvom i drugom slučaju reč je, zapravo, o mašinama za ukidanje vremena.“
Čovekovo osećanje i očekivanje igra, kako u životu tako i u muzici vrlo važnu
komponentu u sveukupnom doživljaju, ma kakav on bio, ali i u samozavaravanju.
To Stros, opet, lepo obrazlaže u istom delu: „Muzičko uzbuđenje upravo potiče od toga što u svakom trenutku
kompozitor oduzima ili dodaje, više ili manje, od onoga što slušalac očekuje na
osnovu plana koji mu se čini da predoseća, ali koji nije u stanju da stvarno
prozre jer je podređen dvostrukoj periodičnosti: periodičnosti grudnog koša,
koja odgovara njegovim prirodnim osobinama, i periodičnosti skale koja odgovara
njegovom obrazovanju.“
Muzika, kao i sam govor, pokušava nešto saopštiti, iskazati
kakvo stanje koje se, pak, rečima ne može saopštiti u dovoljno jakoj meri. Reči
su tvrde i krute, svaka se neodvojivo lepi za određenu stvar koju reprezentuje,
što opet ne ometa književne majstore da kreiraju rečenice takve snage i
senzitivnosti da se može reći da koketiraju sa muzikom čija je moć da upravo u
nekoliko minuta akumulira i uzavre fantastične naslage sećanja i osećanja.
Sećanje je, zapravo, osnova harmonije.
No comments:
Post a Comment