Monday, February 29, 2016

Kud se dede omladina?

Omladina je tradicionalno bila sinonim za društvene promene kada se oseti da kola kreću nizbrdo, kao odjek zdravog i neiskvarenog razuma (da ne kažem naivnog). Puni samopouzdanja i poleta, katkad nepotrebnog buntovništva koje kulja u njima iščekujući nesnosni životni pritisak da bi počelo da pršti na sve strane, da kao gejzir obaspe oronulo i zakržljalo društvo nevinom i sirovom energijom ne bi li ga tako vratilo na solidan put, utrt humanim idejama i podnošljivom pravednošću.

Ipak, vremenom se sve izjalovi, te je danas nešto drugačije stanje. Sva ta inteligencija je ukroćena, neslobodna, nesamostalna (zavisna). Omladina sada predstavlja neizostavan deo stranačkih entiteta, oslobođena samokritike (objektivizma) i individualnog mišljenja usled rđave politike i njenog arogantnog upliva u sve društvene pore. Naveliko se primenjuje geslo da se ne ujeda ruka koja te hrani, što je u načelu tačno, ali se ovih godina to prilično zloupotrebljava, brkaju se lončići (barem sa jedne strane, i verovatno namerno), pa im je nametnuto da partije doživljaju kao nasušni izvor postojanja i opstojanja čoveka, pogotovo mladog čoveka, u tako surovim društvenim okolnostima koje je politika (to jest ljudi koji je vode) sama iznedrila iz svog trbuha. Na taj način omladina postaje sterilna za bilo kakve društvene (revolucionarne, kako to čudno i daleko zvuči) reakcije koje nisu u skladu sa politikom matične partije, postaje nesvesna snage koju skladišti kao ogromni potencijal, snage kojom može rušiti sve barijere da nije ubijena i uplašena od strane viših instanci (imaju žive primere kako su prošli oni koji su svojeglavo krenuli u nekom drugom smeru), kao i pod stalnom pretnjom od „izumiranja“, nezaposlenja, etiketiranja.

Škodljivo je to što se stranke više ne doživljavaju kao mesto implementacije visoke politike, svrhovite borbe za rešavanje nacionalnih i državnih pitanja, iz prostog razloga što to više nije mesto na kome se okuplja intelektualna elita (ona prava) koja jedino i može time uspešno da se bavi, već se u velikom delu svelo na to kako tim putem doći do posla ili fotelje, kako zaposliti i namiriti što širu rodbinu i prijatelje. Dakle, to je poprište sitnih i malodušnih ciljeva vesele omladine (nesvesno degradirane, jer je kritička misao isparila kao dve kapljice plina u vazduhu), a koja je u neku ruku na to i primorana pragmatičnim rukovodstvom frakcije. No, tužno je to da nije svesna da budućnost pripada njoj kako god da okreneš (po svim biološkim zakonima), i da ako bude inertna i gluva (potkupljena novcem, radnim mestom, pažnjom, kakvim priznanjem ili sličnim prolaznostima) i tako nastavi politiku svojih „otaca“ – ništa se neće promeniti, samo će menjati mesta iz godine u godinu, preletati iz stranke u stranku. Usled sveobuhvatne privatizacije, čak se i javne institucije doživljavaju kao privatno vlasništvo pozicionih partija, te valjano trguju radnim mestima ucenjujući i ponižavajući ljude (omladinu). A „vrh“ nas i dalje nastoji tiho ubediti da su svi naši problemi nacionalne a ne socijalne prirode, a onda mi klokoćemo koliko smo živi braneći neke apstraktno-imaginarne ideje na uštrb realnih potreba, jer na kraju svake rasprave mi smo i dalje gladni, i dalje nezaposleni, i dalje nemamo šta obući, i tako dalje.

Koliku energiju i snagu ima mladost jednog društva govori i činjenica da je, kako bi umirio studente i prekinuo velike demonstracije 1968. godine a koje su izbile usled pogoršanja stanja u društvu (velika korupcija, neosnovano bogaćenje partijskih funkcionera, produbljivanje socijalnih razlika, nezaposlenost... Nabrajajući sve ovo možete steći utisak da su i danas svi uslovi za velike demonstracije ispunjeni. Ali, to je samo utisak...), jedan Tito tada na televiziji izjavio da su demonstranti u pravu u svojim zahtevima i na taj način umirio uzavrelu atmosferu. Desanka Maksimović im je tom prilikom poručila: „Draga deco, zapamtite kakvi ste danas, jer nećete moći takvi da budete celog života. Danas ste najlepši i najuzvišeniji u svom životu. Koliko se toga budete sećali, toliko ćete biti dobri“. Ili kada je tokom demonstracija u Kini juna 1989. godine (nastalih iz gotovo identičnih nezadovoljstava) student svojim telom zaustavio kolonu tenkova na trgu Tjenanmen koja je imala dozvolu (i to je radila) da gazi žive ljude, i gde je protekle noći ubijeno na hiljade demonstranata! On i tenkovi. On kao prestavnik čovešta i dostojanstva, intenzivne i mahnite srdžbe i tenkovi kao predstavnici državne represije u pravom smislu reči. Istorija je dakako puna sličnih primera, ali ko još uči iz istorije.

Stiče se utisak da borba sa pozicionim partijama mora biti neprestana kako bi socijalna atmosfera bila na podnošljivom nivou. To stalno i dosadno vraćanje jednih te istih problema kroz vekove proizilazi iz proste ljudske prirode, iz nagona za prisvajanjem, iz pohlepe, iz zavisnosti od moći, iz neutažive želje za vladanjem nad drugim čovekom. Svi oni imaju idealne i filantropske planove prepune empatije prema onim staležima kojima je pomoć najpotrebnija, imaju rešenja za socijalnu i ekonomsku jednakost koju garantuju, jer na taj način i privlače silne ljude k sebi, koji veruju na reči jer drugog izbora ni nemaju. I sve tako dok se ne dokopaju vlasti, a onda se revolucionarni duhovi primire, savest utihne, nagon tiho jača i nastavlja se po starom: besomučno se razgrabi sve od strane kojekakvih čelnika i funkcionera (da nije tako bilo, Adil Zulfikarpašić ne bi emigrirao nakon Drugog svetskog rata), jaz među ljudima se malo prekrije jeftinim demagoškim plišom, da bi se nakon vremena nanovo i neminovno razotkrio i još više produbio. Oni kojima je dobro i koji su deo jedne takve perfidne igre (koji su dobili zaposlenje koje ne zaslužuju, ili oni koji koriste poverene im pozicije zarad ličnih satisfakcija, kao i oni koji su se konačno „uzdigli“ iz pepela anonimnosti) ćute i igraju sve dok se čuje nemoralna muzika zloćudnih dirigenata poltronske filharmonije. Užasna i mučna je pomisao da se nikada nećemo osloboditi kulta ličnosti i genetske predispozicije da slepo pratimo koještarije. To je raspamećena gradacija začaranog kruga. 

Elem, ljudi i dalje gladuju, a „kozmetika“ nije za jelo.

3 comments:

  1. Da, jadno je stanje na ovim prostorima po ovom pitanju. Ipak polako se stvari menjaju barem u nekim drugim državama.Dolaze neki novi mladi, neki sasvim drugačiji... Ima ih i ovde ali još uvek jako malo. Oni su jedina nada ove planete. http://pescanik.net/generacija-y/

    ReplyDelete
    Replies
    1. Mogu se u načelu složiti sa Vama. Lepo je to Jaspers sročio:
      „Imamo prava da verujemo u buduće čovekove mogućnosti. Sa malog odstojanja posmatrano, danas je sve sumorno, sa velikog odstojanja posmatrano - nije. Da bismo se u to uverili, potrebna su nam merila svetske istorije u celini.
      Mi utoliko odlučnije smemo da verujemo u budućnost ukoliko se u sadašnjosti ostvarujemo, ukoliko tražimo istinu i ukoliko sagledavamo merila ljudskog bića."

      Delete
    2. jako lepo rečeno.evo jedan primer za to:

      https://www.youtube.com/watch?v=1pcFiLtHqRA

      Delete