Tišina. Ogromna rupa ništavila koja
zjapi i iznad i ispod njega, čekajući ga. Kako samo čovek stane kada oseti
besmisao. Kako ga obuzme sopstvena neimaština, zatekne i ućutka. Mozak se
napinje iz sve snage da prevaziđe to privremeno stanje svesti, tu blokadu koja
ga je snašla i preko koje teško prelazi. Čekajući bilo kakav pokret, bilo šta
što bi ličilo na misao pa da je proguta u momentu njenog začetka. Kuda, kamo,
kome, čemu, zašto, odakle... O, kako je to odvratno i teško, kako je samo
podmuklo i perfidno formulisano pitanje na koje se teško daje odgovor. Može se pojedinac
zadovoljiti prividom jasnoće i nastaviti, ali će se pitanje samo skrajnuti i
čekati naredni put. Tada će možda biti mnogostruko teže postavljeno, gledaće sirotog
čoveka sa nenadmašne visine naginjući se nad njim polako i oholo, uživajući u
svakom momentu intelektualnog mrcvarenja; a ako još duhovno stanje čoveka bude
u raskolu, to može dodatno otežati pitanja i naterati čoveka na sebe samog.
Stefano Bonazzi - Besmisao |
Da, besmisao stoji uz njega kao kragna. Može se samo navići
na to, te tako preživeti trenutke ispitivanja, ali nikada se potpuno
osloboditi. Čovek hoće prihvatiti neku ideologiju koja će mu dati duševno
spokojstvo, koja će mu biti vetar u leđa, koja će mu prekrivati oči i uši na
svaku mentalnu nelagodu. Ali, besmisao u svakom iskrsne, bar na momenat. Život
čeka čoveka, može godinama, decenijama čekati tako nestvarno strpljivo, vrebati
svaki momenat; a živ stvor mora klonuti kad-tad, mora mu se dogoditi nešto za
duh nesnosno, kakva zločesta sudba, kakav neprijatan i bolan usud koji će ga
emotivno razarati neko vreme, koji će mu kidati logiku bivanja i stremljenja. A
onda zablista besmisao, onako pompezno i bahato. Pred čovekom je strašan,
snažan i neumoljiv. On je prepreka daljem lagodnom postojanju jer zahteva
odgovore na nepostavljena pitanja koja svaki inteligentni stvor oseća u času
pojavljivanja besmisla, on ih razume bez da ih postavi. Često ne sme ni da ih formuliše
otvoreno, da se u njih zagleda, da ih oseti do ponornih nakana, da ih osmotri
čisto i jasno dok stoji ponosno uspravno. Misliti o tome podrazumeva sumornu
težnju ka bekstvu iz egzistencijalnog mraka. Misliti o nepostojanju znači
obesmisliti postojanje. To je začaran krug uvrnutih pitanja iz kojih se logički
trudbenik upinje svom energijom ne bi li im utekao i zataškao ih.
Ali, besmisao oduvek čeka begunca čoveka. Ono je deo njega, deo njegovog bića, srž koja inspiriše neumorno mentalno trčanje, bežanje u iluzornu skladnost okoline sa svojim sopstvom. Ljudsko pregalaštvo i delanje je stvorilo gotovo perfektne uslove za zataškavanje svih onih mračnih pitanja koja se nadvijaju nad pojedincem. Identično kao predatorsko poimanje lova, besmisao kao grabljivac čeka da se pojedinac izdvoji iz mase pa da ga zaskoči; to je pojedinac koji pokušava da misli samostalno i slobodno, nezavisno od utabanog ili nametnutog pravca u masenom razmišljanju i koji se kreće drugim putem od onog na kojem je velika gužva; to je pojedinac koji sam sebi krči put, koji svojim radom pokušava popločati novu promenadu životne filozofije, drugačiju, nepripadajuću, nesvojstvenu okruženju u kojem ga je životna okolnost susrela. Pošto se razlikuje od većine mislećih individua, on biva od većine i odbačen. U toj odbačenosti, besmisao vidi svoj prostor za manevrisanje mentalnim tokovima tog društvenog disidenta, tog otpadnika koji mimo uvreženog i opšteprihvatljivog ponašanja i mišljenja izgrađuje neko novo razmišljanje, koje i ne mora biti potpuno novo (jer to se veoma retko dešava zato što je za to potreban izuzetan pojedinac koji je redak kao crni labud), već to može biti i jedna vrsta originalnog poziva na samostalno promišljanje, na odbijanje nametanja pravca kretanja, na prepoznavanje jeftine ujdurme nevešto plasirane, na ukazivanje značaja razvoja kritičke misli, na neretko izražavanje skepse. Tim putem svesni otpadnik biva otvoreno izložen naletu sirovog besmisla koji ga opseda dok najčešće sedi sam i odbačen razmišljajući o svojim postupcima i rutama koje su dovele do stanja društvene negacije njegove ličnosti. Kako se izborio za osamostaljenje i izdvajanje iz mase, tako se mora izboriti i sa utvarama besmisla koje opsesivno trebaju danak zdravorazumskog gledišta koje pojedinac nastoji formirati. On ih mora ukrotiti, istrebiti, treba ih rasplinuti posvuda da im se trag zatre. To nije nimalo naivan zadatak ako se uzme u obzir da postoji kritična dužina trajanja koje čovek može podneti pod besmislom i da prekoračenje te granice vodi autodestrukciji (otuda i fobija od odbačenosti); jer, čovek mora stvoriti smisao da bi mogao da opstane u svetu koji mu ne duguje nikakvu logiku, koji mu ne mora imati smisla i svrhe, koji mu ne polaže nikakve račune niti ima naklona. Svet je hladna i ravodušna pojava, i on bi uvek takav i ostao ukoliko mu čovek ne bi dao smisao, svrhu i kauzalnu vezu (na posletku), u nastojanju da uhvati Smisao i Svrhu. Na kraju krajeva, čovek neumorno teži da postane smisleno biće, i kao takvo ne želi ni biti biće besmisla i ništavila. Smisao je pogonska snaga, spiritus movens.
Ipak, odbačeni pojedinac je samo jedna interesantna
kategorija koja najčešće upada u zamke besmisla i koja vojeva najviše pobeda
nad tim mentalnim monstrumom. Zbog čega? Besmisao njuši strah, on oseća nervozu
i nestabilnost organizma, vreba pad intelektualnog imuniteta, bolest moždane
mase i tromu kombinatoriku nervnih ćelija unutar. To su biološki utvrđeni
kanali njegovog kretanja i delanja. Čemu svekoliki trud i patnja ako je kraj
određen? Zašto se mučiti i forsirati svoje biće koje će svakako jednom postati
nebiće? Zbog čega uporno pretendovati na stajanje kada je prolaznost sudbina?
Čemu produžetak vrste ako mene nema? To je napadna tačka na koju se strovaljuje
sav besmisleni teret koji traži da se objasni, koji traži svoje mesto i
kategoriju u životnoj šemi jednog svesnog bića. Individualac se tada izdvaja iz
mase, pročišćava se i uzdiže u nužnoj osami, da bi se nakon toga vratio među
ljude, među žamor i napor, a sve da bi preneo poruku i pouku koja se
iskristalisala kao posledica lične katarze, kao posledica pročišćenja vlastitog
duha od društvenog mulja koji se u naslagama formirao u svakodnevnom bitisanju.
Takav pojedinac koristi Tojnbijev sistem ’povlačenja i povratka’, on donosi
ideju za plansko bekstvo iz besmisla, upućujući druge na staze koje vode intelektualnoj
čistini i slobodi, istovremeno utirući put razvoju civilizacije i kulture,
razvoju nasleđa i bremena predaka koje bi svi trebali podjednako nositi kroz
šipražje socijalne okolnosti.
Ali, besmisao čeka, uvek čeka. Strpljivo prati red događaja i
momenat kada treba da nastupi, da ophrva nejakog čoveka svojom tminom koja
miriše na bezdan i tugu, da ga uvuče u čvrsti zagrljaj prolaznosti i
individualne apokalipse, pokazujući svoju gorolomnu snagu praznine kojom
ispunjava šupljine ljudskog duha koji je u magnovenju klonuo. A čovek je krhko
biće, tu milion puta izrečenu sintagmu već dobro znamo, ali i osećamo. Nedostatak
ili gubitak jedne bitne okolnosti u životu čoveka okončava sudbinu na hiljade
drugih, onih nebitnih ili manje bitnih koje su se dojmile veoma bitne, čak
poneke i presudne. Tako je, na primer, sa čovekom koji izgubi zdravlje, sa onim
koji izgubi blisku osobu, potom onim koji bude ostavljen u najvećoj ljubavi,
zatim sa onim kome se, usled mnogobrojnih okolnosti koje mogu da zadese čoveka,
preko noći sruše kojekakvi snovi i planovi i tako dalje. Takvom pojedincu se
svet u glavi urušava, nestaje mu oslonac, podupirač, nema više stubova na koje
bi mogao da osloni svoje stavove. Kažem u glavi jer se to zapravo samo i dešava
u individualnom doživljaju onoga kome se besmisao prepreči nasred puta, koga
zatekne i ko mu se učini kao plodno tle za razvoj ništavnih ideja.
Takav mora pronaći smisao, mora se podići nakon pada, ustati
potpuno uspravno i oštro pogledati besmisao. Otpor!
A šta je drugo smisao do bunt protiv besmisla?
No comments:
Post a Comment