Saturday, October 12, 2013

Neko je dole

Kunem se da je u mračnom i vlažnom podrumu naše zgrade postojalo neko čudnovato biće. Uhodilo nas je noću i pretilo potmulom lupnjavom iz raznoraznih pravaca i odeljaka unutar dugačkog podruma. Pošto bi sunce zašlo, ono bi se snažno obrušilo na naše tajno sklonište, raskrinkavajući sve ono što preko dana dogovorimo. Nakon sutona se niko ne bi smeo vratiti dole, u tu ćutljivu tminu kojoj ni elektrifikacija nije bila od pomoći. „nešto“ nas je vrebalo i čekalo pravi čas da nas prigrabi onako nespremne. Heroji dana, mi bi tada samo bojažljivo stajali na vrhu stepeništa i gledali u taj jaram, crn kao čibuk. Trzali bi na svaki šum koji bi do nas dopreo, povlačeći se koji korak unazad. Oni najsmeliji bi se usudili da se spuste niz dva ili tri basamaka, čuljeći ušima i širom otvorenih očiju, čekajući bilo kakav signal. 
Uveče kao da bi se to stepenište produžilo i sezalo neograničeno duboko u taj opskurni rastvor straha i neizvesnosti, zapečaćen rđavim, gvozdenim vratima sa prljavo-bordo rešetkama. Komšije su uveče strogo zaključavale taj prolaz, ali to ne bi bila retkost ni preko dana. Pretposlednji stepenik je uvek bio čist i uglačan, i sa njega se komotno moglo jesti. To je bio naš tajni prolaz. Metalna ograda sa rukohvatom, koja ide duž stepenica, je na tom basamaku formirala prazan trougao najvećeg obima, kroz koji smo se svi olako provlačili, sa izuzetkom onih koji su malo napredniji za svoje godine. Često bi se takmičili u brzini kojom zaobilazimo tu prepreku, da bi nakon izvesnog vremena svi bili izuzetno spretni i hitri u realizaciji takvih dečačkih ludorija i maštarija. Ali, kada bi nas preplavila noć, niko se nije usuđivao da čak i dođe do druge stepenice odozdo, a kamoli da se provuče ispod ograde. 
Kada bih se vraćao odnekuda i uhvatila me noć, ja bih stotinama metara pre ulaza u zgradu razmišljao kako ću proći pored tih sumornih stepenica, i kako će me „nešto“ pojuriti iz podruma. Snebivao sam se da pozovem roditelje da siđu po mene, jer kada bi to neko od mojih drugova slučajno video, ja ne bih imao više šta da tražim unutar našeg bratstva; a, i sebe bih razočarao. Došao bih najpre do dvokrilnih ulaznih vrata, na kojima, uzgred budi rečeno, nikada nije bilo stakala, i onda bojažljivo počeo da im se primačinjem sa iskonskim strahom od nepoznatog, sve vreme gledajući kroz njih ka podrumu. Već na samom ulazu u zgradu bih bio svestan da zver trenutno spava i da ću moći da protutnjim stepenicama, mezaninima i odmorištima poput razjarenog geparda. Tako bi i bilo. Onda bih pred zaključanim ulaznim vratima od stana stajao pogleda uprtog ka stepeništu, usplahireno čekajući da „nešto“ odozdo doleti i zgrabi me kao jeftini plen. Škljocanje brave je u tim trenucima za mene imalo prizvuk najlepše arije koju sam ikada čuo, preludijum za moje novo spasenje. A često i ne bi bilo tako, već bi me ta neumorna lupnjava pratila do samog stana, progoneći me neumoljivo.
Na jednom zasedanju našeg komšijskog bratstva smo odlučili da se suprotstavimo toj avetinji iz debelog mraka. Sići ćemo dole. Ekspedicija je trebalo da broji četiri člana od nas trinaest, koliko nas je u tom trenutku bilo. Četvorica najhrabrijih mladih vitezova, koji će konačno razotkriti misteriju ozloglašene podzemne tmine i na svetlost doneti istinu, su revnosno počeli da se pripremaju po baštama koje pripadaju našoj zgradi. Među tom četvoricom nisam bio ja. Bio sam razočaran u sebe što nisam imao hrabrosti da podignem ruku i prijavim se za taj sudbonosni pohod. Nisam ja nikada bio za avangardu; tešio sam se da sam ja više strateg nego običan vitez. Znao sam da je to zabluda... moja alternativa koja vodi rasterećenju. Ali sam se svesrdno trudio da budem punopravan pomagač i savetnik, ako mi se bude dozvolilo, našim junacima o kojima ćemo spevati epove ukoliko se vrate iz ove smrtonosne avanture.
„Nešto“ se pojavljuje samo noću, tako da se cela akcija morala izvesti tada. Dani letnjeg raspusta su prolazili rapidno; a ako tome pridodam strah i neizvesnost od ishoda našeg istraživanja, onda su dani utoliko dobijali na ubrzanju. Tek nakon tri nedelje predanog rada i vežbanja, usavršavanja logistike i psihičke pripreme, naša ekipa je bila spremna da se spusti u taj jaram koji sa sumrakom dobija novu dimenziju. Tokom ovih priprema, to „nešto“ je bivalo sve bučnije i bučnije, i učestalije širilo strah. Kada bi neko od starijih krenuo ka podrumu noću, mi bismo ga savetovali da to ne čini, jer se dole nalazi „nešto“. Niko, naravno, nije poverovao u naše priče, već bi nam kazali da se verovatno radi o miševima ili mačkama. Ni mi nismo verovali u njihove.
Kada je došla ta sudbonosna noć, svi smo nekako bili tihi. Onoj četvorici vrlih se nazirao strah u očima, ali i dečačka ponositost svojim postupkom, kao i nezaobilazni osećaj bitnosti među drugovima. Voleli su način na koji ih mi, koji ostajemo na površini, posmatramo. Oni su bili naši heroji, i znali su to.
Nas devetorica smo imali zadatak da bdimo pored svih prozora od podruma, ne bi li primetili gde se „nešto“ krije. Tako smo se i rasporedili. Svako je imao svoj pendžer pored koga je utrnuto dreždao. Neko od njih je dao znak za polazak i krenuli su niz stepenice. Bili su naoružani britvama, šupljom cevi od pola metra kroz koju su mogli da ispaljuju papirne harpune sa iglama na vrhu, sa po dva šurikena i jednom velikom, drvenom motkom od leskovine, lepo obrađenom i lakiranom, na čijim su se krajevima nalazile gumene ručke od starih i pokvarenih bicikala, radi što boljeg i sigurnijeg držanja. Naši vitezovi, kao kombinacija nindže i uličnog kabadahije, nisu ni bili svesni prave opasnosti koja vreba iz mraka. Gusta tmina ih je polako prekrivala dok su se spuštali, a mi smo unezvereno posmatrali njihov sunovrat. Niko nije znao da li ćemo se ujutru ponovo videti sa našim junacima.
Naše drugarice su sa svojih terasa nemo posmatrale razvoj ove situacije. One bi nas nešto znatiželjno zapitkivale, ali se mi nismo obazirali na njih. Ovo je bio muški posao. Ponosito i trezveno smo ga obavljali; bili smo nepokolebljiva stražarska garda, „leđa“ naših junaka i deo jedne generacije koja se dugo neće ponoviti u našoj mahali.
Onda ih više nismo videli; potpuno su utonuli u tminu. Svi koji smo tiho i čvrsto držali svoje pozicije kraj prozora i koncentrisano osluškivali svaki potencijalni pokret ili bilo kakav šum, imali smo puno vremena da razmišljamo o svemu: o našem odnosu prema drugovima, o njihovom odnosu prema nama, o devojčicama i tome koga najviše simpatišu... Ja sam znao da će najviše uzdaha pokupiti ona četvorica dole, ali sa tim sam mogao hladno da se nosim. Nikada nisam bio nametljiv niti željan prolazne slave, već sam vredno izgrađivao svoj konzistentni, imaginarni svet u kojem sam ja bio centralna figura i vlasnik svega što je u njemu, a koji će postojati dok bude i mene samoga. To nije bio beg od realnosti, to je bilo jedno trajno dečačko zadovoljstvo i spokoj koji sam sebi pružao. Do tada sam imao mnogo šansi da postanem stvarni heroj, ali to nisam nikada želeo. Hteo sam da budem sam svoj heroj, mnogo veći i bolji, sa više veštine i spretnosti; ostajao sam nepokolebljiv. Definišući sebe, shvatio sam da ja nisam rođen da budem heroj drugima, već lični, introspektivni heroj.
I tako sam ja razmišljajući i tešeći se proveo nepunih pola sata. Od naših junaka nije bilo ni traga ni glasa. Niko se ni od nas čuvara nije oglašavao. Bila je grobna tišina. Ni vetra nije imalo, tako da je vazduh nepomično čamio sa nama. Čudno.
Mene je već počela da ophrvava neka nelagoda. Uvek sam puno brinuo za druge, a sada mi je ova situacija dala kvalitetnog povoda za moje unutrašnje previranje. Stotinu misli i ideja mi je padalo na pamet, kao roditeljima kojima deca dugo kasne iz grada. Mora da im se nešto dole desilo. Pogledao sam svog drugara desno od mene. Bio je to jedan duguljasti, mršav i skroz na skroz plav dečak. I trepavice su mu bile plave. Zvali smo ga, a kako drugačije nego Limun. Iako se po njegovoj konstituciji to ne bi moglo očekivati, ovaj deran je uvek bio musav. Gurabije, čokoladice, revanije, šećer lokumi... sve je on to jeo vani. Dok sam ga posmatrao kako i u ovakvom času on tamani vanilice sa džemom od višnje, pitao sam se ko je od nas dvojice normalan. Ja, koji sam presvisnuo od brige, ili on, koji flegmanski nonšalantno mrsi po mraku i u ovom sudbonosnom času. Često sam se pitao gde mu odlazi tolika hrana i kalorije. Jeo je za trojicu, ali ga nije bilo ni za jednog. Zezali smo ga da ima izbeglicu u stomaku, čuvši tu pošalicu prethodno od starijih.
Da bih smirio svoju savest i iskupio se zbog svog odbijanja da se prihvatim ove opskurne ekskurzije, ja sam odlučio da se sada sam spustim dole i potražim svoje prijatelje. Ličiću na nekog kvazi-junaka, koji se ogrešio o sebe i svoju čast, pa se sada predomislio. Ali ja nisam rođen da budem junak drugima, rekao sam sebi. A onda sam našao ispriku u tome da je ovo ipak neko unutrašnje svođenje računa; ja ne mislim u ovom trenutku o drugima i šta će oni pomisliti kada se drznem da uskočim u tu rupu. Ni o curicama nisam razmišljao; ne, to mi verovatno ne bi popravilo klimavi status kod njih. Devojčice vole prinčeve na belom konju, a to u prevodu znači, kako mi je rekao Sarma, najjači tip u kraju, da one traže uglađene špiclove dubokog džepa sa belom „mečkom“. Sarma je bio puno stariji od mene i izuzetno cenjen u našoj mahali, i ja sam mu poverovao; mada mi jeste bilo čudno da prinčevi više ne jašu konje nego medvede, a i nije mi bilo jasno šta su to špiclovi, ali nisam smeo da ga pitam; uzeo sa da je to neka moderna titula. Ja sam nakon toga prišao svojoj dugogodišnjoj simpatiji i rekao da želim da budem špiclov, ali da treba da se otisnem u šume da pronađem mečku koja neće biti bela doduše, jer polarni medvedi i nisu baš nešto zastupljeni po našim krajevima. Od tog događaja meni je ostao taj nadimak. Zvali su me Špiclov jedno vreme.
Ostali čuvari pendžera su me razrogačenih očiju posmatrali dok sam išao ka ulazu u zgradu. Pitali su me kuda idem, a ja sam, oglušivši se o njihova pitanja, koračao pravo napred. Duboko u sebi sam verovao da sam rođen za odlučujeće trenutke, kada se sve oko mene lomi da izađem nasred kulise i odigram svoju ponosnu rolu. Mislim da mi je ta misao ostala urezana posredstvom nekih američkih filmova za decu. Elem, ja sam stigao do ozloglašenog stepeništa. Gledao sam naniže u taj opsidijanski crn prostor, a „nešto“ je odozdo mene posmatralo naviše i vapilo za mojom krvlju. Ništa se i dalje nije čulo. Kao da ja nemam kontrolu nad telom, noge same započeše oprezan silazak niz te mermerom obložene stepenike, pridržavajući se desnom rukom za ogradu, a čvrsto stiskajući u levoj ruci krstasti šrafciger koji sam krišom uzeo iz očevog alata. Ta onespokojavajuća tišina, koja kao da je uticala da gustina vazduha poraste do neslućenih razmera, nije mi dozvoljavala da osetim svoje bilo; u jednom kratkom magnovenju sam očekivao da se probudim iz teškog sna, ali bilo je uzalud; drama nije davala znake da će naglo prestati. 
Kada sam konačno stupio nogom na grubi betonski kuloar koji se prostirao levo i desno od mene, kroz šapat sam izgovorio ime jednog od ove četvorice nesuđenih heroja. A zatim sam, kada nisam dobio nikakav odgovor, diskretno pozvao i drugog; takođe nije bilo povratnog zvučnog talasa. Sve što sam čuo bilo je jedno uznemirujuće šuštanje nalik na ono sa gramofonskih ploča. Kada sam jednom pitao svog oca kakvo je to šuštanje koje čujem uvek pred spavanje kada se sve primiri, rekao mi je da je to moja sopstvena cirkulacija krvi. Taj mi je odgovor odzvonio u glavi i zaključio sam da što je tišina veća, glasnije možemo oslušnuti rad svog organizma; a ova tišina je bila strahotna.
Ništa se nije micalo ni levo ni desno, kao da sam se obreo u kakvom napuštenom mauzoleju. Krenuo sam desno, polako i oprezno, a sve čvršće stežući onaj šrafciger u ruci, koji sam sada prebacio u desnu. Od mojih drugova nije bilo nikakvih signala i ja sam pomišljao na najgore stvari. Upravo tih dana je počelo da se priča da se iza zgrade, gde je uveče takođe suvereno vladao mrak, pojavio neki čovek koji otima i ubija devojčice i mladiće. To mi je još više dodalo adrenalina, a kortizol je već bio na vrhuncu koncentracije u krvi. Ipak sam kao neka poluživa avet koračao polagano, i koliko god da sam se trudio, ipak su to bili krajnje nesigurni koraci. Činilo mi se da bih umro kada bi odjednom oni vrisnuli, u znak iznenađenja, negde iza svih onih odloženih i nepotrebnih komoda, stolica, starih mašina za šivenje, plastičnih buradi i još inih nakaradnih komada nameštaja koje u mraku nisam ni mogao da vidim, ali sam zbog naše dnevne aktivnosti po svim ovim prostorijama napamet znao gde se šta nalazi. Levom rukom sam pažljivo napipao slomljeni prekidač za svetlo i taman kada sam ga pritisnuo u nadi da će struja poteći u tom kolu a sijalica konačno zasijati, ona je nakon nepune sekunde pukla, što me je secnulo kao da me je neko bocnuo oštrim bodežom u predelu kičmenog stuba. Ali ono što sam uspeo da vidim za taj jedan deo sekunde, gotovo da mi je zaustavilo bivstvovanje. Ta kratka iluminacija je trajala dovoljno dugo da u meni zauvek zapečati sliku koju nijedna invazivna metoda na mozgu neće moći da odstrani. Toliko sam se uspaničio, bio sam na ivici potpunog nervnog sloma, razum kao da se zaustavio na određeno vreme pa nekoliko momenata nisam bio svestan svoje duše niti tela. Taj kratki smrtonosni blic, koji je proizvela podrumska sijalica, mi je jasno stavio do znanja da je čovekovo postojanje krhko koliko suva peteljka višnjinog ploda. Sva moja četvorica najboljih i najhrabrijih drugova su visili obešeni o crnu, na spojevima rđavu, debelu kanalizacionu cev koja se nalazila tik ispod plafona. A ja se nisam mogao pomaći sa svog mesta, očajan i obeshrabren.
Kada sam se koliko-toliko devranisao od prvog naleta strahobnih nadražaja, setio sam se ponovo jednog skorijeg diskursa, ovoga puta sa majkom. Naime, kada mi je mati naložila da je nešto poslušam do bakalnice, ja se nisam istog trena dao na zadatak, već sam buljio u tv prijemnik. Ona me je strpljivo čekala desetak minuta, ali kada je videla da se ja i dalje ne mičem sa svog mesta, a taj artikal joj je bio neophodan da bi nastavila svoje kulinarske mađije, tada mi je malo jače i imperativnije viknula da bacim nešto od sebe i odem da je poslušam. Tada sam otišao, ali mi nije bilo jasno šta znači ono „da bacim nešto od sebe“. Kasnije toga dana sam je pitao šta to znači. Objasnila mi je da kada se ljudi nalaze u stanju trenutnog šoka, prouzrokovanog bilo kakvim stresnim situacijama, tada čovek često ostane motorički paralizovan. Hteo bi da se pomeri, ali ga noge ne slušaju. Jedini način da ponovo uspostavi kontrolu nad svojim telom je da baci nešto od sebe ili sa sebe: jaknu, kapu, svesku, hemijsku olovku... bilo šta. Kada mi se ta misao pojavila u glavi kao potmuli bljesak neočekivanog spasa, ja sam hitro iz ruke ispustio onaj šrafciger, čiji tresak o pod u onoj tišini dovede do premodulacije disonantnih tonova, koji me trznuše iz duboke i efemerne hibernacije. Odmah se dadoh u beg, glavom bez obzira. Uz stepenice sam se uspeo kao nikada pre, preskačući po dva basamaka.
Za jedno dve ili tri sekunde sam se obreo ispred zgrade, zadihan i još nesvestan onoga što sam video i doživeo dole. Polako sam dolazio k sebi, ali kada sam video da nikoga od onih preostalih osam čuvara pendžera nema na svojim mestima, to je bilo kao završni udarac mojoj ranjenoj psihi. Počeo sam da se osvrćem oko sebe u nadi da ču pronaći neku živu dušu, ali na ulici nije bilo nikoga iako je prvi mrak pao pre nešto manje od dva sata. Zatim sam podigao glavu i pogled usmerio ka zgradi, a potom spazio da nijedno svetlo ne gori ni u jednom stanu, pa ni u mojem; bez obzira što sam siguran da su moji morali biti kući. Ovo je čist san, rekao sam sebi, jer drugog objašnjenja nisam imao.
Najednom sam čuo korake mališana koji se vraćaju iz škole, čuo sam buku saobraćaja, osetio miris kojekakvih ručkova koje komšije kuvaju na terasama, čuo struganje drva motornom testerom i cepanje sekirom, otvaranje i zatvaranje velikih, metalnih, zaštitnih vrata na okolnim lokalima, slušao majčino dozivanje da je vreme da ulazim u kuću i još mnoge druge nejasne i, u ovom trenutku, nesuvisle, kakofonične zvukove i arome. Sve sam to čuo i osećao, ali ništa nisam video osim pustoši pred očima. Zbunjen, emotivno i mentalno slomljen, dezorijentisan i nesvestan personalnih misli i osećanja, lišen prošlosti i budućnosti a bez dojma o sadašnjosti, prekinuh korespodenciju sa mozgom i na svoje telo sam gledao kao na biće koje mi je ukralo identitet, kojeg, uzgred budi rečeno, nisam ni svestan. Moja porodica tada nije više bila moja, već su to bile samo neke izopačene karikature i nevešto prikazani otimači fragmentarnih sećanja. Život koji živeh ne beše moj, nego sistematski konstruisan sklop tuđih slika i moždanih sadržaja koji su me kategorički podjarmljivali dovodeći me u nelogičnost svega što sam bio siguran da sam proživeo, video i trajno definisao kao svoj život. Tada sam zaključio da ja nikada nisam ni bio živ; ja sam samo deo nečijeg sna ili razmišljanja; ja nisam stvaran, kao ni ljudi koje sam ikada video, poznavao, razgovarao i voleo. Sve je ovo vreme na delu bila uobrazilja. Pomislio sam da je to prosto nemoguće, jer se nisam dao baš tako lako prevariti. Ali sve govori i pokazuje protiv mene i mog bivstvovanja, sve me to breme tako lako i funkcionalno obrvava, a ja nemam na šta da se poštapim. 
Sada se sigurno pitate kako sam uspeo sve ovo da vam prenesem; da iz svog nepostojećeg univerzuma jasno odašiljam poruke koje vi možete videti i razumeti. Pa, vrlo lako: jednostavno sam odrastao.

1 comment: