
Čudno je to kako sa ove strane sve izgleda drugačije. Dosta toga može bolje da se sagleda i objasni, jer ovde vreme tako sporo prolazi, a tako se neprirodno mnogo nagomilava prošlost; valjda usled konstantnog razmišljanja. Tako sam i shvatio da od mnogih čovekovih ideja i planova često ostane samo neki umirući potencijal koji tinja. Onda ljudi jadikuju da je moglo ovako ili onako, a i ja sa njima; ali vreme bira pažljivo samo jedan put kojim se kreću i prožimaju sve implikacije ljudskih sudbina. Od silnih mogućnosti, želja, nadanja i strahovanja, ono uzima tek onoliko koliko je dovoljno da se izgradi jedinstvena ruta kojom se svi krećemo i kojoj se prilagođavamo; promenada koja se naziva – život!
Svetla su se ugasila. Došao je kraj još jednom danu čijeg se početka ni ne sećam. Kao i bezbroj prethodnih večeri, i noćas ću zaspati na vlažnom jastuku misleći na nju...
Objavljeno u zborniku najlepših kratkih priča "Hilandar" (IK Alma)
No comments:
Post a Comment