Thursday, June 10, 2021

Perpetuum imbecile

To kako se kretao točak istorije i razvitak civilizacije mi imamo samo u knjigama, što umnogome predstavlja mrtvo slovo na papiru, jer ona živa previranja, duh tog vremena, borba protiv tadašnjeg neznanja, podnete žrtve da bi se kakvo novo saznanje ili otkriće izdiglo iznad magmatske ploče ograničenosti, mi ne možemo potpuno razumeti i uosećavati sa tadašnjim prosvećenim življem. Čitamo, saznajemo delimičan tok i ishod značajnih događaja, pokušavamo da se stavimo u tadašnje vreme, da zamislimo napor, borbu protiv čeljusti brutalne zablude, da osetimo (koliko to dozvoljava vlastita mašta ili pak iskustvo) patnju osebujnih karaktera koji su i bukvalno davali svoje živote zarad ličnih ubeđenja i kategoričkog nepristajanja na besmislene stavove i opšteprihvaćenu ograničenost. Mučenički poduhvat, ali takav da jednostavno dolazi iz nutrine čoveka širih vidika koji ulaže sve što ima i može ne bi li savremenike oplemenio delom duha svog, omogućivši im tako da progledaju u više boja, širim spektrom.

Nauka, kultura i civilizacija je proces, tranzitivna kategorija; ona nema jasno odredište, jer predstavlja beskonačno (neodređeno) putovanje. Uvek je teže popeti se uz brdo nego sići, teže je napredovati nego nazadovati, mnogo je teže sistematski i metodično učiti nego čitkarati ponešto (po internetu). Planeta je prevozno sredstvo (to smo relativno skoro saznali), država je društveni dogovor (za određene sojeve postoji prinuda na poštovanje istog), mi smo prolaznici, ali svakako neizostavni i važni prolaznici u individualnom smislu. Kao individue budemo i nestanemo, kao kolektiv trajemo. Zato je važno šta svako od nas radi dok prolazi, jer to direktno utiče na zajednicu, okruženje. Opet, mi čitamo i pričaju nam o negdašnjim borbama između znanja i neznanja, kulture i vandalizma, prosvećenosti i zatupljenosti, blagostanja i kriminala... Pričaju nam, čitamo, gledamo putem dokumentarnih emisija, saznajemo; ali mi iste borbe imamo i dan danas pred sobom! Kao da se nismo pomerili sa nulte tačke, jer kako rekoh gore, civilizacija je tranzitivna kategorija, te samim tim znači da će novi problemi (naučni, kulturološki, psihološki...) iskrsavati u nedogled, da bitka nema kraja, da postoje samo etape.

Čuveni istoričar, Arnold Tojnbi, definiše jednu većinsku skupinu u svakom društvu kao inertnu masu. Dakle, masu koja se neprestano mora gurati napred, koja obitava na leđima aktivnih pojedinaca, koja je u stanju parazitirati u nedogled. Toj masi je i dan danas (21. vek) potrebno objašnjavati određene bazične modele ponašanja a to su između ostalih: da se smeće ne baca po prirodi, da se reke ne smeju zagađivati, da se društvena svojina (klupe, igrališta, kante za smeće, saobraćajni znakovi, ulične svetiljke i reflektori...) ne sme uništavati, jer time direktno uništavamo sebe, društvo u kojem obitavamo, grad čiji smo stanovnik. Tužno je da i pored toliko zanimljivih i uzbudljivih izazova našeh doba (kvantna teleportacija, bežični prenos električne energije, kosmička putovanja, kosmološke teorije, informatičke fantazije, medicinski proboji, organizovano povezivanje naroda i država...) mi govorimo i trošimo energiju i resurse na nešto što je do sada trebalo biti prevaziđeno (ne bacati smeće unaokolo, ne uništavati javno dobro, biti kulturan i vaspitan...). U uređenim zemljama ovaj problem je rešen kaznama u značajnoj meri, što ukazuje na to da ne treba misliti da su oni bolji od nas u karakternom smislu, ista je to priča i dnk, isti problem i mrzovolja, samo različite deonice i nivoi razvitka. Daleko smo od zapada, pričaju, a niko se od njih ne pomera; nikada ne možemo dostići taj stepen, kažu, a niko se od njih ne trudi. Prosvećeno društvo ne biva, ono se stvara! Njegova geneza je iscrpljujuća zato što nekolicina svesnih nose na plećima tu inertnu masu, taj zatvoreni svet, tu stajaću vojsku autodestruktivnih ratnika. To je teško podnošljiv teret.

U svetlu modernih informacionih tehnologija i sâme dostupnosti informacija, imamo tamu ostrašćenih kvaziintelektualaca, nadrilekara i ostale polupismene svite kojoj se „znanje“ dojmi da je u malom prstu nakon samo par ovlaš iščitanih knjiga, internet članaka i mnogo, u poslednje vreme aktuelnih, kratkih video snimaka (klipova). Ovo postaje globalni problem, jer iluzija znanja ne poznaje granice: pogotovo u ovom vremenu sveopšte umreženosti. Dakle, struka se sve manje uvažava, ljudi su puni skepse prema svemu što ima prizvuk nauke, a tome su u velikoj meri doprineli nesavesni i bezobzirni predstavnici žute štampe koji su svakojakim glupostima kačili etiketu „naučno dokazano...“, „naučnici u čudu...“, „nauka nema odgovor...“ i tako dalje. To je isti soj zajedno sa svojim čitaocima: intelektualni hohštapleri, osovina sveg zla i neznanja, umišljeni poznavaoci kompleksnih prilika na brojnim poljima. Oda površnosti i ravnodušnosti. Kako Radomir Konstantinović kaže u „Filozofiji palanke“: „Biti ravnodušno-nemaran, ovde je najviši cilj, kao cilj biti mrtav“.

Mit o Sizifu ovde dobija novu interpretaciju, te onaj njegov kamen u stvari predstavlja tu inertnu masu koju je neophodno gurati uz brdo i onda čekati kada će se strovaliti nazad. Koliko je teško i na mahove nemoguće prodreti u sistem običaja i navika tog bastiona bahatosti znaju samo oni koji su nekada nešto pokušali na tom planu; koliko je to neplodno tle, pa to je suvi kamen i mramor. Fantastičan paradoks je taj što i ta inertna masa isto ovo misli, samo upereno ka drugoj strani (naučnicima, lekarima, profesorima, intelektualcima...). To ne čudi, jer istinsku intelektualnu elitu su svesno ogadili najglasniji predstavnici te tamne sile putem svojih beskrupuloznih medija, zajedno sa šarlatanima koji su se tako predstavljali, te je običnom, prostom čoveku iz naroda više nemoguće izdvojiti žito od kukolja, zato što žižak jede sve živo. Jašta, niko razuman nikada nije tvrdio, niti će, da je nauka dala sve odgovore, da su sva trenutna rešenja najbolja, da bi naučnici trebalo sve da znaju i da ne prave greške; to je apsurd, posledica malodušnog promišljanja i uskog dojma civilizacijske perspektive, javašluk duhovne praznine.

„Onaj ko nije u stanju da svoje vreme računa celih 3000 godina, živi samo od danas do sutra“, rekao nam je Gete. Štošta su nam rekli mnogi velikani, sizifovci; no, neko to mora da pročita, da pronađe i da prenese ostalima, uspavanim putnicima. Vreme je da se zasuku rukavi, da se dostojanstveno ispravi svaki čovek, da se inertna masa pretvori u dinamičnu muskulaturu, da se u eri olakog prenosa informacija i saznanja pokažu putevi prosvećenosti; ovo je ipak doba influensera (uticajivača), gde se reč svakog čoveka može daleko čuti, a to je velika blagodat jer i pored basena otpadnog materijala, može se čuti i mnogo uzvišenih ideja i misli.

Samo je važno kamo perimo uši.

No comments:

Post a Comment