To kako se kretao točak istorije i razvitak civilizacije mi imamo samo u knjigama, što umnogome predstavlja mrtvo slovo na papiru, jer ona živa previranja, duh tog vremena, borba protiv tadašnjeg neznanja, podnete žrtve da bi se kakvo novo saznanje ili otkriće izdiglo iznad magmatske ploče ograničenosti, mi ne možemo potpuno razumeti i uosećavati sa tadašnjim prosvećenim življem. Čitamo, saznajemo delimičan tok i ishod značajnih događaja, pokušavamo da se stavimo u tadašnje vreme, da zamislimo napor, borbu protiv čeljusti brutalne zablude, da osetimo (koliko to dozvoljava vlastita mašta ili pak iskustvo) patnju osebujnih karaktera koji su i bukvalno davali svoje živote zarad ličnih ubeđenja i kategoričkog nepristajanja na besmislene stavove i opšteprihvaćenu ograničenost. Mučenički poduhvat, ali takav da jednostavno dolazi iz nutrine čoveka širih vidika koji ulaže sve što ima i može ne bi li savremenike oplemenio delom duha svog, omogućivši im tako da progledaju u više boja, širim spektrom.
Čuveni istoričar, Arnold Tojnbi, definiše jednu većinsku
skupinu u svakom društvu kao inertnu masu.
Dakle, masu koja se neprestano mora gurati napred, koja obitava na leđima
aktivnih pojedinaca, koja je u stanju parazitirati u nedogled. Toj masi je i
dan danas (21. vek) potrebno objašnjavati određene bazične modele ponašanja a
to su između ostalih: da se smeće ne baca po prirodi, da se reke ne smeju
zagađivati, da se društvena svojina (klupe, igrališta, kante za smeće,
saobraćajni znakovi, ulične svetiljke i reflektori...) ne sme uništavati, jer
time direktno uništavamo sebe, društvo u kojem obitavamo, grad čiji smo
stanovnik. Tužno je da i pored toliko zanimljivih i uzbudljivih izazova našeh
doba (kvantna teleportacija, bežični prenos električne energije, kosmička
putovanja, kosmološke teorije, informatičke fantazije, medicinski proboji, organizovano
povezivanje naroda i država...) mi govorimo i trošimo energiju i resurse na
nešto što je do sada trebalo biti prevaziđeno (ne bacati smeće unaokolo, ne
uništavati javno dobro, biti kulturan i vaspitan...). U uređenim zemljama ovaj
problem je rešen kaznama u značajnoj meri, što ukazuje na to da ne treba
misliti da su oni bolji od nas u karakternom smislu, ista je to priča i dnk,
isti problem i mrzovolja, samo različite deonice i nivoi razvitka. Daleko smo
od zapada, pričaju, a niko se od njih ne pomera; nikada ne možemo dostići taj
stepen, kažu, a niko se od njih ne trudi. Prosvećeno društvo ne biva, ono se
stvara! Njegova geneza je iscrpljujuća zato što nekolicina svesnih nose na
plećima tu inertnu masu, taj zatvoreni svet, tu stajaću vojsku autodestruktivnih
ratnika. To je teško podnošljiv teret.
U svetlu modernih informacionih tehnologija i sâme dostupnosti
informacija, imamo tamu ostrašćenih kvaziintelektualaca, nadrilekara i ostale
polupismene svite kojoj se „znanje“ dojmi da je u malom prstu nakon samo par
ovlaš iščitanih knjiga, internet članaka i mnogo, u poslednje vreme aktuelnih,
kratkih video snimaka (klipova). Ovo postaje globalni problem, jer iluzija
znanja ne poznaje granice: pogotovo u ovom vremenu sveopšte umreženosti. Dakle,
struka se sve manje uvažava, ljudi su puni skepse prema svemu što ima prizvuk
nauke, a tome su u velikoj meri doprineli nesavesni i bezobzirni predstavnici
žute štampe koji su svakojakim glupostima kačili etiketu „naučno dokazano...“,
„naučnici u čudu...“, „nauka nema odgovor...“ i tako dalje. To je isti soj
zajedno sa svojim čitaocima: intelektualni hohštapleri, osovina sveg zla i
neznanja, umišljeni poznavaoci kompleksnih prilika na brojnim poljima. Oda
površnosti i ravnodušnosti. Kako Radomir Konstantinović kaže u „Filozofiji
palanke“: „Biti ravnodušno-nemaran, ovde
je najviši cilj, kao cilj biti mrtav“.
Mit o Sizifu ovde dobija novu interpretaciju, te onaj njegov kamen u stvari predstavlja tu inertnu masu koju je neophodno gurati uz brdo i onda čekati kada će se strovaliti nazad. Koliko je teško i na mahove nemoguće prodreti u sistem običaja i navika tog bastiona bahatosti znaju samo oni koji su nekada nešto pokušali na tom planu; koliko je to neplodno tle, pa to je suvi kamen i mramor. Fantastičan paradoks je taj što i ta inertna masa isto ovo misli, samo upereno ka drugoj strani (naučnicima, lekarima, profesorima, intelektualcima...). To ne čudi, jer istinsku intelektualnu elitu su svesno ogadili najglasniji predstavnici te tamne sile putem svojih beskrupuloznih medija, zajedno sa šarlatanima koji su se tako predstavljali, te je običnom, prostom čoveku iz naroda više nemoguće izdvojiti žito od kukolja, zato što žižak jede sve živo. Jašta, niko razuman nikada nije tvrdio, niti će, da je nauka dala sve odgovore, da su sva trenutna rešenja najbolja, da bi naučnici trebalo sve da znaju i da ne prave greške; to je apsurd, posledica malodušnog promišljanja i uskog dojma civilizacijske perspektive, javašluk duhovne praznine.
No comments:
Post a Comment