Tuesday, August 23, 2016

Zov Besmisla

Tišina. Ogromna rupa ništavila koja zjapi i iznad i ispod njega, čekajući ga. Kako samo čovek stane kada oseti besmisao. Kako ga obuzme sopstvena neimaština, zatekne i ućutka. Mozak se napinje iz sve snage da prevaziđe to privremeno stanje svesti, tu blokadu koja ga je snašla i preko koje teško prelazi. Čekajući bilo kakav pokret, bilo šta što bi ličilo na misao pa da je proguta u momentu njenog začetka. Kuda, kamo, kome, čemu, zašto, odakle... O, kako je to odvratno i teško, kako je samo podmuklo i perfidno formulisano pitanje na koje se teško daje odgovor. Može se pojedinac zadovoljiti prividom jasnoće i nastaviti, ali će se pitanje samo skrajnuti i čekati naredni put. Tada će možda biti mnogostruko teže postavljeno, gledaće sirotog čoveka sa nenadmašne visine naginjući se nad njim polako i oholo, uživajući u svakom momentu intelektualnog mrcvarenja; a ako još duhovno stanje čoveka bude u raskolu, to može dodatno otežati pitanja i naterati čoveka na sebe samog.

Stefano Bonazzi - Besmisao
Da, besmisao stoji uz njega kao kragna. Može se samo navići na to, te tako preživeti trenutke ispitivanja, ali nikada se potpuno osloboditi. Čovek hoće prihvatiti neku ideologiju koja će mu dati duševno spokojstvo, koja će mu biti vetar u leđa, koja će mu prekrivati oči i uši na svaku mentalnu nelagodu. Ali, besmisao u svakom iskrsne, bar na momenat. Život čeka čoveka, može godinama, decenijama čekati tako nestvarno strpljivo, vrebati svaki momenat; a živ stvor mora klonuti kad-tad, mora mu se dogoditi nešto za duh nesnosno, kakva zločesta sudba, kakav neprijatan i bolan usud koji će ga emotivno razarati neko vreme, koji će mu kidati logiku bivanja i stremljenja. A onda zablista besmisao, onako pompezno i bahato. Pred čovekom je strašan, snažan i neumoljiv. On je prepreka daljem lagodnom postojanju jer zahteva odgovore na nepostavljena pitanja koja svaki inteligentni stvor oseća u času pojavljivanja besmisla, on ih razume bez da ih postavi. Često ne sme ni da ih formuliše otvoreno, da se u njih zagleda, da ih oseti do ponornih nakana, da ih osmotri čisto i jasno dok stoji ponosno uspravno. Misliti o tome podrazumeva sumornu težnju ka bekstvu iz egzistencijalnog mraka. Misliti o nepostojanju znači obesmisliti postojanje. To je začaran krug uvrnutih pitanja iz kojih se logički trudbenik upinje svom energijom ne bi li im utekao i zataškao ih.