Sunday, November 24, 2013

Seni zaboravljenog proleća

Moje su uspomene baršunaste. Moje reči više nisu moje. Ja sam samo refleksija onoga što drugi ljudi žele. Ni ovaj život kroz koji prođoh nije ono što sam ja želeo. Ispostavlja se da je mana želeti. Ja sam, kada sve sumiram, nezadovoljan iz razloga što sam nekada želeo, verovao i bio zanesen u toj meri da nisam mogao da razlučim šta je realno a šta je samo varka koja me je terala da živim i mislim da svako bitisanje ima svrhu. A ni volja nije ono što sam sebi predstavljao; čak ni ona nije moja. Volja je kao kvantna fizika; odlično funkcioniše u nezamislivo malom svetu, dok je neprimenljiva u našem makroskopskom. I taj sićušni svet čudnih zakona je bitan, od njega sve potiče, ali meni je nesrazmerno bitniji ovaj koji vidim i osećam, i sa kojim sam u interakciji. E, tako je i sa voljom. Za tanane i minorne želje, ona savršeno odrađuje posao; a kada se dođe do situacija od kojih dalji tok života mnogo zavisi, ona se nekako potmulo i licemerno izvuče, pravi se budala i ne prepoznaje me; ostavlja me na milost i nemilost nekim drugim, tuđim voljama, bez oklopa i štita, topuza ili sablje, bez neustrašivog saborca. Odnosi među ljudima i jesu jedan kolosalan sudar megalomanskih volja; pobedu odnosi ona koja je najspremnija da bude potčinjena.
Ja od svog života nikada nisam tražio mnogo, ne bezobrazno mnogo. Želeo sam samo da budem srećan, ne da se patim sa njim; da se ima za hleba nasušnog i da imam nešto porodice uza se. Nije lepo umirati sam. Jednom sam tako bio na samrti. Sam na samrti. Nisam imao na koga da pomislim, koga da ostavim iza sebe. Samo ja i smrt. I ta me beštija i dalje ostavi da bitišem, pored sve moje želje da se otisnem. Tada sam shvatio da je moja volja ništavna. Ni smrt me neće kada ja hoću; grad vrvi od silnih umrlica, a moje – nigde.
Nekad sam voleo da šetam uz reku, ali sada više ne. Sada šetam nizvodno. Moj prkos i inat nigde ne odzvanjaju, i zato reših da se prepustim tuđoj volji. Kada skoro nijedan deo mene nije zapravo moj, onda ni volja nek ne bude moja. Samo će tako, u stvari, biti moja. Ja na taj način tobože prevarih sudbu i svoj život, te mi je mnogo lakše. Ne postoje porazi, a ne postoje ni pobede; to je samo hrana za egocentrične. To kod mene ne pije vodu. Sebe sam izdigao iznad ljudskih uopštavanja i vrednovanja, pa osećam istinsku slobodu. Dozlogrdilo mi je da se sa ostalima kapriciozno raspravljam o najboljem društvenom poretku, najboljem sportisti, najvećem naučniku, književniku, umetniku i filozofu, najispravnijoj religiji, najboljoj stranci i njihovim liderima… o tome na koji način živeti i razmišljati, a biti svoj. Ja nisam svoj, i mislim da su svi ljudi veći ili manji hibridi, svesni toga ili ne. Jer mi smo, verovali ili ne, samo ljudi.
Često opštim sa umišljenom suprugom. Ona je moj verni saputnik. Umišljena deca se igraju oko umišljenog kamina u stvarnoj zimskoj noći. Ja stvarno sa njom pričam, i to još naglas. Nisam lud. Ja sam njih uobrazio upravo da ne bih poludeo. Sa kim drugi ljudi pričaju u svojoj glavi kada u osami razmišljaju o nečemu? Sa sobom? Pa, ako sam ja lud što imam sagovornika u lobanji, šta su oni koji pričaju ni sa kim? 
Moja umišljena deca su mnogo poslušnija i mirnija od stvarne. Ja i za njih znam da ne postoje, ali meni i umišljenoj supruzi mnogo pomažu oko kućnih poslova: brišu prašinu, usisavaju, kupuju novine, hleb i mleko ujutru, plaćaju vodu, struju i komunalije i završavaju još niz drugih obaveza, što ja sâm ne bih nikako postigao. Umišljena supruga nam sprema sve dnevne obroke, osim kada odlučimo da negde izađemo na porodičnu večeru, pa je na trenutak ratosiljam te obaveze. To je ono malo porodice koju sam kao mlad želeo. Imao sam volju, ali je kod ovakvih krucijalnih životnih izazova pored same volje potrebno još nešto. Mislim da je to psiho-fizička snaga i umešnost. Mislim da je to, zato što je to ono što ja zapravo nemam. Ali mi i dalje nije jasno zašto čovek mora da se besomučno bori kako bi mu bilo lepo i prijatno u životu; zašto postoje države i granice kada je planeta samo naša; zbog čega postoji novac i trgovina kada ubiramo samo plodove zemlje; po kojem osnovu se naplaćuje struja i voda kada su to blagodati majke prirode podjarmljene pod palicom oholosti. Meni u suštini ništa nije jasno i ja sada pod ove moje stare dane shvatam da ja ništa niti znam, niti sam ikada mogao išta i da saznam. Istina je neuhvatljiva i migolji se; u trenu je možda spaziš, a potom kao volšeban nestane i čoveku se učini samo kao privid.
Moje proleće je počelo lepo, ali se sve nakon njega pretvorilo u košmar iz kojeg je nemoguće pobeći. Ja sam zaista sâm. Dok sam počinjao da polako razumevam ovaj veštački svet, čije su ustrojstvo ljudi osmislili zarad ličnih ciljeva, i kako u njemu život funkcioniše, sve mi je tako odmaklo da godinama kaskam, i nisam mu mogao nikako dokaskati i ravnopravno se nositi sa ostalim ljudima. Nemam ni prijatelja, oni su odlepršali svojim putevima slobode. U njihovim se domovima čuje žagor generacija, buka porodičnih polemika; kod mene je žagor samo u glavi, prave ga moji umišljeni potomci. Često pomislim da je i bolje ovako kako je; ne želim da se neko ovako pati kao ja, a pogotovo ne neko moje krvi, i zato im, van moje volje, nisam dozvolio da se pate po ovim opskurnim i pristrasnim bojištima na kojima nema trajnog pobednika, već samo spretno izigranih vojevača u trenu.
Ostajem ovde, i dalje sam. Misli su moje zatočene, moje su želje presahle, a moja volja je odavno kapitulirala. Umoran od življenja, čekam kosača da me uhorizontali, zemlju da me sa ostalima poplasti. Niti mi je jasno kako sam ovde dospeo, niti znam kuda idem dalje. Sve je ovo prošlo kao jedan odblesak prolećnog sunca koji sam trdovglavo posmatrao pravo u centar i kada me je totalno zaslepilo, ostatak svog života sam proveo adaptirajući svoj vid, pa kada sam konačno malo progledao kako treba, vreme je bilo da idem dalje, pri tom uopšte ne shvatajući gde sam bio sve ovo vreme. U kući? Možda. Ali nikako da dokučim razlog zašto se nisam barem na tren zaštitio od nemilosrdnih fotona, a onda pogledao kroz neki od mnogobrojnih prozora; jer, moja kuća je sva u prozorima, a ja ipak nisam našao za shodno da makar kroz jedan od njih, bez obzira na lepotu ili grotesku krajolika, pogledam; možda bi me taj pogled povukao napolje, u svet, pa bih imao mnogo ljudi oko sebe kojima nešto značim, mnogo čeljadi koja mi se zažele, suprugu koja za mnom, a i ja za njom, čezne. A ovako... Ja sam samo jedan izlapeli samotnjak, koji robuje svojoj pameti, koji plaća ceh dugogodišnje beskorisnosti i koji u lancima, poput ljudskog ratnog plena, čeka krajnji ishod svog komada koji je počeo kao bezbrižna burleska, kasnije se razvio u ozbiljnu dramu, da bi se na kraju završio kao osvedočena tragedija.

No comments:

Post a Comment