Nikada
neću razumeti šta u tome ima čudno i ponižavajuće. Ja volim da budem klovn, da
izigravam budalu da bi se drugi smejali i u tome uživali. Ne vidim šta ima loše
u tome. Izmamiti osmeh na lice najtužnijem čoveku za mene je životni poziv,
smisao postojanja.

Šta ja u stvari
radim? Prosipam prazne reči i besmislene šale, mahnito skačem i pravim uvrnute
zvuke ustima, kolutam očima, vidno pomeram uši, širim nozdrve. I još mnogo
toga. Deca uživaju u tome. Ona ne znaju ko je čovek iza šminke i zbog čega to
radi. Sigurno ne znaju da i taj klovn možda ima istu takvu decu kod kuće kojima
su dodijale njegove šale i kostimi, pa utehu traži u graji i smehu tuđe dece.
Dok, roditelji te dece na klovna gledaju kao na mašinu za zabavljanje bez
ikakvih emocija, mada treba da znaju da se ispod odežde nalazi ljudsko biće. I
ako pomisle na to, ukoliko im to nekim čudom padne na pamet, onda se u njima
probudilo saosećanje. Gledaju u klovna i u njemu vide čoveka vrlo čudnog
zanata, podvojenu ličnost. Zato ja poslove ugovaram najčešće telefonom, ali ako
neki roditelj baš insistira na viđenju, onda striktno dolazim pod punom opremom.
Jer, zamislite kako to čudno izgleda kada znate ko je ispod te šarene odeće.
Ujutru sasvim običan građanin sa redovnim poslom, popodne luda koja neumorno
zabavlja dečicu, a uveče ozbiljan čovek koji sa svojom porodicom odlazi u
restoran na večeru. To je lice i naličje ljudskog života. Jedno tužno obećanje
sebi, ništavna usluga svome egu.