Ugašen televizor kao stanje u kući postaje
sve manje mogućno. Kako vreme prolazi taj izraz sve više naginje oksimoronu,
stilskoj figuri koja za cilj ima da prikaže paradoksalan spoj. A kako i ne bi
kada sa druge strane stoje ogromne industrije koje za cilj imaju pospešivanje
kvaliteta slike i funkcija samog televizora, kada se brojni kablovski operateri
utrkuju koji će imati više kanala u ponudi kako bi se što bolje, delotvornije i
isplativije pokazao potencijalnim korisnicima. Pa koja je onda svrha ugašenog
televizora ako sve to uzmemo u obzir? Zašto davati toliki novac za moderne,
pametne televizore i plaćati kablovsku svakog meseca ako poenta nije u gledanju
i uživanju u televizijskim kanalima koji su nam na raspolaganju? Naravno,
živimo u vremenu kada je gotovo nemoguće potpuno utuliti tv prijemnik, a i nije
potrebno to učiniti, nikakav ekstremum nije dobar i valjan, već je poželjno
naći meru i kvalitet. Za to je svakako neophodno da čovek više vremena
provodi u tihoj samoći sa mislima svojim, uz knjigu, dobar časopis ili
kvalitetno društvo. U takvim momentima čovek oseća sebe i svoju bitnost,
saznaje kakvu realnost, razvija misao, uči da bira što je dobro i korisno,
prepoznaje jeftinu priču i demagogiju, i nesporno postaje sumnjičav.