Monday, February 29, 2016

Kud se dede omladina?

Omladina je tradicionalno bila sinonim za društvene promene kada se oseti da kola kreću nizbrdo, kao odjek zdravog i neiskvarenog razuma (da ne kažem naivnog). Puni samopouzdanja i poleta, katkad nepotrebnog buntovništva koje kulja u njima iščekujući nesnosni životni pritisak da bi počelo da pršti na sve strane, da kao gejzir obaspe oronulo i zakržljalo društvo nevinom i sirovom energijom ne bi li ga tako vratilo na solidan put, utrt humanim idejama i podnošljivom pravednošću.

Ipak, vremenom se sve izjalovi, te je danas nešto drugačije stanje. Sva ta inteligencija je ukroćena, neslobodna, nesamostalna (zavisna). Omladina sada predstavlja neizostavan deo stranačkih entiteta, oslobođena samokritike (objektivizma) i individualnog mišljenja usled rđave politike i njenog arogantnog upliva u sve društvene pore. Naveliko se primenjuje geslo da se ne ujeda ruka koja te hrani, što je u načelu tačno, ali se ovih godina to prilično zloupotrebljava, brkaju se lončići (barem sa jedne strane, i verovatno namerno), pa im je nametnuto da partije doživljaju kao nasušni izvor postojanja i opstojanja čoveka, pogotovo mladog čoveka, u tako surovim društvenim okolnostima koje je politika (to jest ljudi koji je vode) sama iznedrila iz svog trbuha. Na taj način omladina postaje sterilna za bilo kakve društvene (revolucionarne, kako to čudno i daleko zvuči) reakcije koje nisu u skladu sa politikom matične partije, postaje nesvesna snage koju skladišti kao ogromni potencijal, snage kojom može rušiti sve barijere da nije ubijena i uplašena od strane viših instanci (imaju žive primere kako su prošli oni koji su svojeglavo krenuli u nekom drugom smeru), kao i pod stalnom pretnjom od „izumiranja“, nezaposlenja, etiketiranja.

Saturday, February 6, 2016

Ogled o javljanju (ili pozdravi se, jadan)

Javljanje (pozdravljanje) drugom čoveku prati identifikaciju te osobe u našoj memoriji. To lice ispliva kao neko koga bismo trebali pozdraviti (na bilo koji način) i tako iskazati prijateljstvo, poštovanje, jačinu i stabilnost svog pamćenja, ukazujući time na jednu kulturnu i civilizacijsku tekovinu (kao i vaspitnu) koju smo dohvatili. Mnoga istraživanja su pokazala da to nije svojstveno samo čoveku, već se isti (ili sličan) obrazac identifikacije nalazi diljem životinjskog sveta. Ali, kod čoveka je to jedan vrlo važan momenat koji, ako usled nekog razloga izostane, može dovesti do žešćih nesporazuma, ljutnje jedne strane što je druga nije prepoznala na ulici, kidanja krhkih prijateljstava, potom osvetničkih neuzvraćenih pozdrava (zatezanja) i tako dalje.

Kao i u svakoj ljudskoj delatnosti, tako se i ovde izdvajaju određene kategorije ljudi koji umesto sporazumevanja prave nesporazume, te tako jednu vrlo prostu stvar komplikuju do krajnjih granica uz nejasne razloge (njima su, pak, možda jasni) i stvaraju prilično neprijatnu situaciju drugima, a to je da nam izvesna osoba ne uzvrati pozdrav (nikako ili ne kako očekujemo) pa nam tako osmeh ostane na licu usamljen, klimanje glave se ispostavi nepotrebno, ruka ostane u vazduhu, reči odu nikome u etar i mnoge druge volšebne okolnosti (ljudi engleskog govornog područja imaju adekvatnu reč za te situacije koja tako i zvuči - awkward).