Tuesday, December 23, 2014

Ja i moje virtuelno Ja

U nutrini je čoveka neutaživa žeđ za pažnjom, podrškom i odobravanjem. Svaki se trudi da na svoj način koliko-toliko zadovolji ove potrebe. Ranije je to bila privilegija manjine, elite koja je imala moć i grčevito je čuvala promovišući samo sebe i svoje ideale, ne dajući masi i običnom pojedincu da iskaže nešto svoje, da obrazloži svoje postojanje i svrhu, da se javi svetu i da bude viđen, da bude čuven pa makar (najčešće, nažalost) i po gluposti, prostoti, nekulturi i čemu već. Sve to, vidite, ranije nije moglo, nije imalo sredstava, a i ako ih je imalo - bila su nedostupna većini.
E, danas, nakon toliko nakupljenih (vekovnih) frustracija mase i običnog pojedinca kao njenog sastavnog dela, konačno se pružila prilika da svaki čovek ima svoj prostor u javnosti i da deli virtuelni prostor sa ostatkom sveta kao što deli realni. Može da snima pesme, filmove, da pokazuje fotografije različitih prigoda demonstrirajući svoj talenat za bilo šta; da piše, kontrira, proziva sve i svakoga, da podstiče na humanost i toleranciju, da je koristi za širenje religije, da osuđuje, prosuđuje i šta još sve ne može činiti danas običan pojedinac putem društvenih mreža. Konačno je postao bitan, pa barem i virtuelno bitan.
Naravno, sav ovaj informaciono-tehnološki kurcšlus ima i svoje dobre i plemenite strane. Putem društvenih mreža smo upoznali doista divne i pametne ljude, našli podstreka za važne projekte koje smo započeli ali nismo imali snage ni volje da ih dovršimo, ustuknuli pred kojekakvim talentima istih onih običnih pojedinaca koji su ćutali i koji bi ćutali i dalje da nije ove tehnološke blagodati. No, uvek postoji ona druga strana, mračna, na kojoj vlada glupost i neukus, laži i obmane, umišljenost i kompleksi. Interesantno, ta strana zahvata mnogo veći, neuporedivo veći virtuelni prostor i pažnju. Takva nam je realnost, koja se u ovom slučaju samo projektuje diljem interneta i društvenih mreža.

Monday, December 1, 2014

Susret

A kako bih mogao tačno znati išta o njemu? On samo sedi i ćuti. Sve što imam su suve pretpostavke koje mi skromno iskustvo nameće.
         Zelenilo, poj ptica, vetar koji blago zanosi šume i šumarke i stvara setno šuštanje lišća koje se u trenucima izjednačava sa zvukom usamljene reke, eto to uglavnom prati čoveka dok hoda tvrdim seoskim putem. Bezbrižan i neobavezan razgovor, šala ili ćutnja, opuštajući koloritni krajolici, eto to uglavnom čini čoveka koji i dalje hoda tvrdim seoskim putem.
         Seli smo ispred kuće da predahnemo, popili čašu vode iz bunara i nastavili razgovor o ljudima i selu. Živelo je tu mnogo više ljudi nego sada; čula se dečija graja i razonoda, lavež razigranog, šarenog psa koji je oduševljeno jurio za njima i oko njih. Nema mnogo življa, rasturilo se po gradu i svetu. Deca odrasla i zaboravila na stare, stari još više ostarali a nisu zaboravili decu i unuke. Dosta ih je i preminulo poslednjih godina. Sa smrću bledi i nestaje ono krhko sećanje koje imamo na njih i taj period života postaje nejasan i maglovit, meša se sa snom. Tako, kako godine sigurno prolaze i stvaraju nova svežija sećanja koja oholo potiskuju ona negdašnja, mi prestajemo da budemo ono što smo bili i postajemo neko novi, neko drugi. Biće, dok je bilo dete, je potpuni stranac sa bićem koje će tek doći; ostaju samo siva pamćenja koja s vremenom još više sive i teže ka belom; teže ka snu. Ne zna prosto čovek šta je zagonentnije: život ili sećanje.
         U toj kući živi jedan dedica, jedini preostao od prethodne generacije. Sam sa boleštinama koje ga prate i ne daju mu mira. Pozdravili smo se kada smo ušli u kuću. Pokušao je da se osmehne ili mi se učinilo. Pitao sam ga za zdravlje - rekao je da nije dobro, da mu trni leva strana. Nisam znao šta da kažem na to.