Sunday, November 24, 2013

Seni zaboravljenog proleća

Moje su uspomene baršunaste. Moje reči više nisu moje. Ja sam samo refleksija onoga što drugi ljudi žele. Ni ovaj život kroz koji prođoh nije ono što sam ja želeo. Ispostavlja se da je mana želeti. Ja sam, kada sve sumiram, nezadovoljan iz razloga što sam nekada želeo, verovao i bio zanesen u toj meri da nisam mogao da razlučim šta je realno a šta je samo varka koja me je terala da živim i mislim da svako bitisanje ima svrhu. A ni volja nije ono što sam sebi predstavljao; čak ni ona nije moja. Volja je kao kvantna fizika; odlično funkcioniše u nezamislivo malom svetu, dok je neprimenljiva u našem makroskopskom. I taj sićušni svet čudnih zakona je bitan, od njega sve potiče, ali meni je nesrazmerno bitniji ovaj koji vidim i osećam, i sa kojim sam u interakciji. E, tako je i sa voljom. Za tanane i minorne želje, ona savršeno odrađuje posao; a kada se dođe do situacija od kojih dalji tok života mnogo zavisi, ona se nekako potmulo i licemerno izvuče, pravi se budala i ne prepoznaje me; ostavlja me na milost i nemilost nekim drugim, tuđim voljama, bez oklopa i štita, topuza ili sablje, bez neustrašivog saborca. Odnosi među ljudima i jesu jedan kolosalan sudar megalomanskih volja; pobedu odnosi ona koja je najspremnija da bude potčinjena.
Ja od svog života nikada nisam tražio mnogo, ne bezobrazno mnogo. Želeo sam samo da budem srećan, ne da se patim sa njim; da se ima za hleba nasušnog i da imam nešto porodice uza se. Nije lepo umirati sam. Jednom sam tako bio na samrti. Sam na samrti. Nisam imao na koga da pomislim, koga da ostavim iza sebe. Samo ja i smrt. I ta me beštija i dalje ostavi da bitišem, pored sve moje želje da se otisnem. Tada sam shvatio da je moja volja ništavna. Ni smrt me neće kada ja hoću; grad vrvi od silnih umrlica, a moje – nigde.